Akademski slikar i donedavni profesor na splitskoj ALU, Josip Botteri Dini, autor je iznimnog opusa u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Botteri je rođen 1943.g. u Zagrebu, 1968.g. diplomirao je ALU u Zagrebu, u klasi prof. Stančića, samostalno izlagao preko stotinu puta diljem domovine i u inozemstvu od početka sedamdesetih. Osim štafelajnog slikarstva bavi se izradom mozaika i vitraja. Živi i radi u Splitu.
Rođeni ste u Zagrebu 1943.g., dvadeset i pet godina kasnije diplomirali ste na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Stančića. Koliko je i je li Stančić utjecao na Vas, na Vaš razvoj?
Od prvog susreta sa Stančićevim slikarstvom cijenio sam taj posebni svijet, koji je bio nov i zaseban, mir i nemir, život i smrt, zatvoreni i otvoreni prostori, scena i krajolik, grad, krovovi, vrhovi arhitekture, zvonici i kipovi na varaždinskim baroknim crkvama i one snovite slikarske magle. Stančić je dobro znao svijet i vrijeme u kojem je djelovao kao vrhunski moćni slikar. Kasnije sam, točnije 1976.godine u Parizu u izlogu jedne galerije, u blizini Akademije lijepih umjetnosti, ACADEMIE DES BEAUX ARTS- ugledao jednu Stančićevu sliku lebdećeg djeteta. U drugom izlogu bila je slika Marca Chagalla. U međuvremenu, u školskoj godini 1967/68 g. Stančić mi je bio profesor na zadnjoj godini mojeg slikarskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kod Stančića sam diplomirao. Kako primjećujete, ne odgovaram direktno na Vaš upit. Nije moguće jednostavno izreći da ili ne. Stančić je meni pomogao u odluci da budem što prije sam. Znao je jednostavno i odrješito kazati istinu, kao na primjer:“Tako se slikalo 1905.g.“. Želio je pomoći ubrzati naš razvoj. Otvarao je pitanja suvremenosti. Pa čak i avangarde, ali je branio svoj osobni izbor i vlastiti svijet, svijet svojeg slikarstva. Sigurnost u sebe postigao je upornim velikim radom i širinom svoje kulture. Nikada nije zastao u spoznavanju vremena, čovjeka, smisla života i sveukupne umjetnosti.
Spomenimo i kipara Valerija Michielija, koji Vas je nagovarao na upis u ALU, kada je vidio Vaše crteže. Kako sada promišljate o tim trenucima, kako ih vidite?
Kipar Valerije Michieli, profesor također na zagrebačkoj Akademiji, bio je velika umjetnička ličnost. I on, kao i Stančić, bio je izvrstan pedagog i dobar čovjek. Dugujem mu trajnu zahvalnost za prepoznavanje moje nadarenosti i snažan poticaj da krenem na studij slikarstva. I kasnije se zanimao za moj rad na Akademiji. Dolazio je na moje izložbe i komentirao moje slikarsko nastojanje. U jednom važnom za mene trenutku, pomogao mi je odrediti se u izražajnom smislu, u oblikovanju mojeg slikarskog rukopisa, načina slikanja. On je uočio istaknutu grafičnost moje slike. Meni je to značilo podudaranje s mojim promišljanjem. Vjerovao sam mu jer je njegovo djelo i umjetničko predanje njegovo bilo potpuno iskreno. Iskrenost umjetničkog predanja je veoma teško sresti u suvremenom svijetu. Iskrenost je u životu također rijetka. Ljudi su prepadnuti za svoju iskrenost jer su često bili izvrgnuti ruglu, proglašavani za naivce, izigrani od lukavaca, prevareni od promućurnih grabljivaca. Zato i danas na žalost živimo u izopačenoj stvarnosti suvremenog svijeta. To se može kazati i za poseban svijet suvremene umjetnosti. Umjetnost bez iskrene spontanosti i nepredvidivosti ne privlači čovjeka. Umjetnost danas u najvećem broju slučajeva dokazuje nemoć pojedinca da iskaže svoj vlastiti doživljaj sebe i svijeta u kojemu živimo na nepodnošljivi način, izražen umjetničkim sredstvima. Na razvoj umjetnosti cijelog razdoblja od 1906.g. do danas, vrše se razni prejaki utjecaji, gotovo diktati, koji dolaze od raznih centara intelektualne moći. Mi smo na kraju svjedoci nemoći nekada zadivljujuće stvarnosti umjetnosti. Smatram svetogrdnim izravno diktiranje i izvanjsko ograničenje razvoja i slobode svakovrsnog umjetničkog stvaralačkog čina. Velika i moćna umjetnost može jedino nastajati u potpunoj autonomiji slobodnog čovjeka, koji samo tada može kroz svoju nadarenost stvarati novi vlastiti umjetnički izričaj. Takovo su ozračje stvarali i Stančić i Michieli, ali i Lj. Ivančić i Vjeko Parać.
Bili ste kao student impresionirani Dulčićevim vitrajem.
Ne znam kako bi bilo da je I. Dulčić mogao biti profesor na Akademiji. Meni su njegovi vitraji na Kaptolu u franjevaca i danas primjer ostvarene slikarske vizije u potpunoj slobodi slikarskog jastva, na njemu svojstven način. Dulčić je zasigurno u našem vremenu barjaktar modernog hrvatskog slikarstva.
Živite u Splitu, u gradu tisućljetne povijesti, u gradu nevjerojatne mediteranske ljepote, doista, idealno za umjetnika.
Za mene živjeti u Splitu znači živjeti na izvorima europske kulturne baštine jer je Split jedna od onih točaka sredozemne Europe, gdje su minuli vjekovi ostavili u prepletu duboke tragove i otiske različitih kultura u neprekidnom slijedu sve do danas. U tom prepletu kulturnih stvarnosti, od samih početaka sudjeluje i ostvaruje se i hrvatska kultura i umjetnost, od onih najstarijih pleternih ornamenata pa do djela kiparstva, slikarstva, graditeljstva, glazbe, književnosti i znanosti , koje zajednički čine snažnu i bogatu riznicu, na kojem duhovnom blagu počiva hrvatska kulturna samobitnost, u zajedništvu s ostalim kulturnim blagom drugih hrvatskih sredina, poput Zadra, Trogira, Dubrovnika, Šibenika, Zagreba, Varaždina, Krka, Rijeke, Berma, Pule, Osijeka, Vukovara i drugih. Teško je danas se ograničiti na jedno mjesto. U mojem radu želim obuhvatiti i domovinu i svijet. Težnja je naša danas biti univerzalan. Split ima te prije spomenute tragove univerzalnosti. Mogli bi kazati kako je Split jedan od gradova gdje se može prepoznavati univerzalnost kulture svijeta od egipatske sfinge do djela umjetničkih naših dana u kojima se ogleda univerzalna estetika zapadnog svijeta. Stoga Split predstavlja poticajnu pozornicu za život i stvaranje umjetniku.
Vaše sakralne teme obilježile su suvremeno hrvatsko slikarstvo.
Sveta umjetnička baština je mogući umjetnički repertoar umjetniku. Umjetnost koju nazivamo svetom traži duboki doživljaj religijske, evanđeoske teme. Hrvatska umjetnost ima dugu tradiciju zajedno s ostatkom Europe i zapadnog svijeta uopće u svetoj umjetnosti. To s jedne strane izgleda kao olakšavajuća činjenica. S druge, ta činjenica je izvor zahtjevnosti znanja i visokih kriterija s kojima se mjeri djelo koje je posvećeno obrednom u svetom crkvenom prostoru ili uopće djelo koje je u funkciji poticanja svetih raspoloženja i molitvenih čina. Sreća je što je Rimokatolička crkva u svojem neprestanom posuvremenjenju tzv. aggiornamentu, otvorena novim interpretacijama vječnih istina, što umjetniku daje priličnu stvaralačku slobodu.
Radili ste slike, vitraje, mozaike, što Vam je kao umjetniku najbliže?
Ne isključujem ni jednu slikarsku tehniku, a možda ipak najradije slikam na platnu. Najugodnije se osjećam crtajući na papiru crnom tintom ili nekim drugim sredstvom. Druge tehnike, staklo ili mozaik zahtijevaju i fizički više snage i dobru organiziranost, neobične materijale i tehničke uvjete, boravak na skelama, koji donosi rizike i traži dobro zdravlje.
Djelovali ste i kao profesor na ALU u Splitu.
Moji dani na ALU u Splitu su protekli u dobroj volji. Nadam se da su studenti ponijeli sa susreta sa mnom ugodno sjećanje i da pamte koju moju opasku, kao što ja pamtim i danas neke izreke mojih profesora koji su me odgajali. Mi se vjerojatno svedemo u sjećanju studenata na anegdotu s nekom izrekom. Međutim, vjerujem kako profesori nisu uzaludno bili dobrohotni jer sv.Pavao kaže „A sada ostaje vjera, ufanje i ljubav, a najviša je među njima ljubav!“-
Impresivna ljubičasta boja u Vašem opusu vrlo je prisutna.
Ljubičasta boja i sve njene nijanse doista su moje pratilje od davnih dana mojega djetinjstva kada sam bio ministrant kod isusovaca u Splitu. To je boja korizme i adventa. Obično je misno ruho još bilo obrubljeno žuto zlatnom trakom, pa bi ljubičasta bivala još naglašenije hladna i duboka. Poseban sam imao osjećaj dok bih gledao križ prekriven ljubičastim platnom, pod kojim smo mogli nazirati, raspeto tijelo Kristovo. Kasnije sam te boje nalazio u prirodi u jutrima i sutonima, u udaljenim planinama, u sjenama, u cvijeću. Ali ljubičaste i modre i plave, tek su onda posebne i snažne kada su u dijalogu s ostalim bojama. Tada započinje simfonija boja koja dolazi iz unutarnjeg svijeta slikarske duše.
Simbolička ljepota na Vašim slikama zauzima važno mjesto.
Svaka slika je znak. Slika zamjenjuje mnoštvo riječi. Slika sabire doživljaje i koncentrira ih sažeto u poruku, koja se jednim dijelom doživljava, shvaća i pamti kao novu stvarnost i posebnost. Znakovitost slike može biti i smišljena, namjerna, može doći i kroz stvaralačku igru do te znakovitosti. Simbolika se može iskazivati i kroz same boje. Već i sam način slikanja, tzv, slikarski rukopis možemo promatrati kao slikarski znak pojedinog autora. I uzvišeni religiozni osjećaj koji će se ponekad dogoditi kod gledatelja, otkriva čudesnu moć posebno svete umjetnosti.
Možete li nešto savjetovati mlađim generacijama.
Mladom čovjeku koji osjeća umjetnički poziv savjetujem neka krene slobodno, ne štedeći snage u avanturu nesigurne plovidbe morem umjetnosti. Umjetnost je zahtjevna i traži potpuno predanje. Samo nakon puno rada, moći ćemo gledati što se to događalo s nama, kako su ideje, naoko nejasne našle svoj oblik u kojem su se ostvarile i postale slikom ili znakom. Mladi čovjek i umjetnik općenito čezne za priznanjem njegovoj umjetnosti. Valja znati i moći biti strpljiv. Priznanje će doći. Najveće je priznanje ono iskreno kada vam netko nepoznat priđe i kaže-„Čestitam vam za neko djelo“. Tada se uvjerite kako niste uzalud vjerno u samoći bili predani svojem umjetničkom pozivu.
Miroslav Pelikan
