No, mogla bi ga, piše Večernji list, rasvijetliti opsežna knjiga 'Moji zapisci' u kojoj su prikupljeni dnevnici, memoari, molitve te putni i drugi zapisi prve hrvatske akademkinje i višestruke kandidatkinje za Nobelovu nagradu.
"Kad kojeg vidim, mislim da je pravi"
U knjizi koju je priredio dr. sc. Mato Artuković, a uredio prof. dr. Vinko Brešić, sadržani su i dnevnički zapisi koje je Ivana Brlić-Mažuranić počela voditi već s 11 godina pišući o intimnom životu, prvim ljubavima, samoubojstvu, ali i o politici.
S 14 godina u dnevnik je zapisala: "Danas iduć ulicom sastanem velikoga župana Stipetića. Išao je s banom H(éderváryjem). Kadgod prodjem mimo toga čovjeka peku me poplati, oči mi se osuze, ruka nehotice sgrči. Žena!! biesa ćeš načiniti! A učinila bi!", pisala je tada mlada Ivana Brlić Mažuranić.
Da je bila lako zaljubljiva, govori još jedan njezin dnevnički zapis iz 1888. kada joj je bilo 14 godina.
"Pozvala me Stella k njoj na popodne a tamo kod nje bome Šoršl! Čudan čovjek! Pa kako mi udvara. Zato se moram na boj pripraviti, da mi se ne bi svidio! Nu makar! Neće se dogoditi, jer je Švaba, pak da se i dogodi nebi dugo trajalo. Ode on, ode moja simpatija. Dosada mi se je svaki svidio, za kojega sam znala da me 'ljubi'!!! Ali baš zato jer mi su se svidili radi toga da me oni 'ljube' a ne ja njih, nije ta 'ljubav' dugo nikada trajala! Sada na primjer, svidjaju mi se njih 7 u Zagrebu. Kad kojega vidim, mislim da je taj pravi, dodje li drugi, onda je taj, pak tako, kako je i pravo, nije ni - jedan pravi", pisala je.
Izabranik njenog srca morao je biti Hrvat
A važan kriterij za izabranika njezinog srca bio je da bude - Hrvat.
"Mulzhheim se do uših u me zaljubio, pak da znate kako mi to čudno rekao! Švabski! Simpatičan, vrlo simpatičan čovjek, liep i sve, samo Švaba, a tu su moji principi: izim Hrvata nikoga (...) Njemac je, neima mu pomoći. Siromah! Sam je dobro rekao da je najnesretniji čovjek, jer nije Hrvat."
No, svejedno je bila 'slaba' i na jednog stranca. I to ne bilo kojeg, već na prijestolonasljednika Rudolfa, sina kralja i cara Franje.
"Ja sam oduševljena za literaturu nu baš i za muziku, ta za što nisam? i za Rudolfa... bijah. Bijah? Ne, ne, još sam. Govorili što mu drago, taj čovjek nije bio zao, ne nije. To je bio plemeniti, oh i kako plemeniti čovjek, a ženijalan. Ah! te divne oči! Tko mu se nebi povjerio? Tko nebi u njega vjerovao? Da, ja baš vjerujem u njega. On nas je ljubio, nas Hrvate", pisala je o Rudolfu.
"Srpska i hrvatska srca klicala su do neba"
S mnogo zanosa dočekala je obitelj Brlić i uspostavu Jugoslavije.
"Mi, naučeni da najviše naše činovnike poznamo samo kao beamtere madjarske, mi koji od najranijeg djetinjstva sanjamo o cilju, kojeg držasmo zaista samo prekrasnim snom, nužnim da se krijepimo i grijemo na njem, da ne smalakšemo u borbi za one mrvice prava koje smo morali održavati pod dvostrukim pritiskom madjarskim i austrijskim – mi danas dobivamo vijest da je naše, čisto naše, slobodno i samostalno ministarstvo, ministarstvo slobode države Jugoslavena imenovano! Shvatite ako možete, djeco i mladosti poznijih vremena!"
Opisala je i ulazak prvih jedinica srpske vojske u Brod gdje je tada živjela.
"Danas je u Brod stigla prva srpska četa. Nije vrijeme za slave i svečanosti – a baš u ovo vrijeme svaki je dogadjaj slava i svečanost, jer su srdca puna slavlja. Unilazila je četa srpskih junaka u grad, oštri vjetar igrao je sa ona tri okićena barjaka na čelu vojske – glazba – dugo je nečusmo! – zasvirala 'Bože pravde' pa onda 'Lijepa naša domovina', a srpska i hrvatska srca klicala su do neba", pisala je zanesena novim političkim okolnostima.
Vesele i razuzdane beogradske noći
U knjizi 'Moji zapisci' objavljena su i sjećanja Ivane Brlić-Mažuranić s večere koju je u Beogradu u lipnju 1929. godine priredio njezin brat, jugoslavenski ministar trgovine Želimir Mažuranić. Nakon večere krenuli su njih dvoje u beogradski noćni život kojeg je također s oduševljenjem opisala.
"Eto Ti podjosmo oko pol 1 u ruski restoran. Tu smo kušali i pili nevjerojatne ruske kombinacije, gledali i slušali romance, ballade, balalajke i začudne plesove. Dobro da mi je Hühn rekao: "ne smijete puno piti", inače bi se možda na onoj "šampanjer bowli" naučila pod stare dane na Vinka Lozića. Ele, nas dva, ovako solo, pretresajući soirée-u ostadosmo do pol 3 kod ruske braće, a onda po prvi puta pješice kroz ubavi Beograd do 'Srpskog Kralja'", opisala je susret s Beogradom noću.
