Nakon zagrebačke premijere u Dokukinu, počinje hrvatska distribucija ovog hvaljenog filma.
Zašto je Tito bio opsjednut kinematografijom? Zašto su strani redatelji i glumci redovito snimali u Jugoslaviji. Kako je stvarana filmska iluzija jedne zemlje i što je od nje ostalo?
Cinema Komunisto donosi odgovore na mnoga pitanja koja su nas oduvijek zanimala i vodi nas na putovanje kroz ostatke Titove filmske industrije ispitujući uspon i pad jugoslavenske filmske iluzije.
Kako ste odlučili ispričati povijest Jugoslavije kroz povijest jugoslavenskog filma? U početku nisam bila toliko ambiciozna. Krenulo je kao mala dokumentarna priča o beogradskom Filmskom gradu. Gledajući arhivske snimke gradnje tog megalomanskog Filmskog grada, golemih kulisa za stvaranje iluzije, shvatila sam da postoji snažna paralela s entuzijazmom kojim su na radnim akcijama ljudi gradili jednu novu zemlju. Film se nametnuo kao odlično sredstvo pripovijedanja o Jugoslaviji jer je ona upravo kroz film plasirala svoju ideologiju.
Možemo li usporediti način na koji je Jugoslavija prisutna u svojem filmu i, recimo, kako je Amerika prisutna u američkom? Dugo me zanimalo zašto je moj film toliko popularan u Americi. Pokazalo se da je njima savršeno jasno o čemu pričam u filmu, jer i oni su zemlja koja ima jasno definiran san i kinematografiju koja ima ulogu plasiranja tog sna. Naravno, ni tu ne možemo generalizirati i reći da su svi njihovi filmovi propagandni, ali veliki holivudski studiji igrali su golemu ulogu u plasiranju američkog sna. Tu se apsolutno može povući paralela.
Cinema Komunisto prvi je dokumentarac koji je prikazivan u srpskim multipleksima. Što je publici toliko privlačno u Jugoslaviji kao temi? Čim se bavite jugoslavenskim filmom, to je nešto što ljude zanima, pogotovo ako se bavimo i anegdotama sa snimanja koje već imaju status urbanog mita, kao što su priče o rušenju mosta na Neretvi za potrebe Bulajićeva filma.
Tu je i sam lik Tita, koji je u zadnjih nekoliko godina doživio velik povratak u javni prostor. Kad smo počinjali snimati film, jedva je itko zalazio na Titov grob, a danas ga na važnije datume pohode čitave horde turista. Tito danas postaje dio popularne kulture.
Nakon premijere bilo je osuđujućih komentara da je vaš film – jugonostalgičan. Ne osuđujem jugonostalgiju iako apsolutno ne čeznem za životom u toj zemlji. Svjesna sam svih njenih komparativnih prednosti i mana. Moj film nije nastao iz nostalgije nego iz bunta. Prije svega zato što smatram da nije u redu da jedna generacija odluči kako neka mlađa generacija ne treba znati ništa o zemlji u kojoj se rodila.
Mi smo novi, mladi ljudi neopterećeni problemom Jugoslavije, a ipak nas zanima da naučimo nešto o tom vremenu. Kakva god prošlost bila, ne možete je jednostavno obrisati. Morate nam dopustiti da sami donesemo generacijski sud o toj zemlji.
Vezani članci:
arti-201109270337006 arti-201109281292006
