U kratkom vremenu, u naletu povijesnih promjena iz devedesetih, spomenici NOB-a su se od posvećene prometnuli u "neželjenu baštinu". Za tadašnju političku većinu oni su bili simbol "totalitarizma" pod kojim su stradali deseci tisuća Hrvata, te su tako postali predmetom srdžbe i osvetoljubivih razaranja.
Hrvatska nema legalno-pravni odnos prema toj baštini, no ona u tome nije iznimka, upozorila je povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević na nedavnom javnom nastupu u Zagrebu, dodavši da su se svagdje u Istočnoj Europi nakon rušenja Berlinskog zida ti spomenici našli u sličnoj situaciji. U nekima od tih zemalja imaju politički stav o spomenicima antifašizma, pa su, primjerice, u Budimpešti napravili "odlagalište" na kojem su sabrali sve spomenike iz Mađarske, kazao je provjesničar umjenosti Zvonko Maković, ne odobravajući takvo "rješenje".
Koliko ih je uništeno?
U Hrvatskoj nema točne evidencije, ali prema podacima koji se čuju po stručnim skupovima, u zemlji je porušeno ili uklonjeno oko tri tisuće spomenika svih vrsta, od spomen ploča do velikih memorijalnih kompleksa, što je, računa se, oko polovica svih koji su postojali.
Ipak, o spomenicima NOB-a se sve više govori u javnosti. Objavljen je niz knjiga, među kojima se posebno ističe 'Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj od 1990. do 2000.' urednika Juraja Hrženjaka, u nakladi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. Održano je nekoliko javnih tribina, postavljeno nekoliko izložbi, među kojima treba izdvojiti retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uz tu izložbu spomenici NOB-a često su bili prisutni u hrvatskoj medijskoj javnosti.
Unatoč tome, pojedini autori kritizirali su "pozitivističku" dimenziju Bakićeve izložbe, tvrdeći da joj je oduzet politički kontekst, koji je bitan za razumijevanje spomenika.
O spomenicima NOB-a pisao i Daily Mail
Inozemna javnost, osobito stručna i turistička, povremeno daje velik prostor predstavljanju jugoslavenskih partizanskih spomenika. Jedan od recentnijih primjera je prilog "Ratni spomenici Jugoslavije ostavljeni propadanju" britanskog Daily Maila iz kolovoza prošle godine. Uz petnaestak dobro plasiranih fotografija, u kraćem tekstu kaže se da su po poljima i šumama razbacane čudne, futurističke, divovske, kamene skulpture, ratni spomenici bivše Jugoslavije, čiju je izgradnju tijekom 1960-ih i 70-ih naredio Josip Broz Tito kako bi pokazao snagu Socijalističke Republike.
Ti znakovi – spomenici, kreirani u komunističkoj epohi, nijemi su svjedoci raspada političkih i društvenih sustava, modernističkih vizija, utopijskih projekata, te su izloženi nesigurnostima tranzicijskoga razdoblja. Povjesničari umjetnosti upozoravaju da su spomenici NOB-a višeznačni simboli društva jednoga razdoblja. Oni ne odobravaju da se na štetu svih vrijednosti ističe njihova "neprijateljska" dimenzija.
Uništenje spomenika žrtvama 'strašno i neprihvatljivo'
Premda među njima ima i apologetskih spomenika, u Hrvatskoj nema spomenika Marxu i Engelsu, a rijetki su i spomenici Crvenoj armiji, kakvi su dominirali u Istočnoj Europi, kaže Snješka Knežević.
Povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić ističe, međutim, da se u velikoj mjeri radi o memorijalnim podučjima koja su lokalnog karaktera i posvećena domaćim, individualnim žrtvama iz toga kraja, koji uključuju popise ljudi koji su stradali. Zato je oskvrnuće tih spomenika žrtvama strašno i neprihvatljivo, kaže Horvatinčić.
Prema ocjenama struke, mnogi partizanski spomenici u Jugoslaviji imali su iznimnu umjetničku vrijednost, koju je omogućio prodor modernizma i specifična politička pozicija Jugoslavije nakon sukoba s Informbiroom. Posebno ističu spomenike Vojina Bakića: "Poziv na ustanak" u spomen-parku Borik u Bjelovaru, spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu, narodnom heroju Stjepanu Stevanu Filipoviću kod Valjeva i u Opuzenu, spomenik "Revoluciji" ili spomenik "Pobjede naroda Slavonije" u selu Kamenska između Požege i Pakraca, skulpture u Spomen-parku "Dotršćina" u Zagrebu, spomenik na Petrovoj gori posvećen NOB-u i žrtvama fašističkog terora na Kordunu.
Među najvažnijima spomenicima NOB-a stručnjaci smatraju desetak spomenika Bogdana Bogdanovića, među kojima je u Hrvatskoj "Kameni cvijet" u memorijalnom kompleksu Jasenovac. Također, među takve ubrajaju spomenike Dušana Džamonje: "Prosinačkim žrtvama" u Zagrebu, zatim prvi javni apstraktni spomenik na području Jugoslavije, spomenik "Revoluciji" u Podgariću u Moslavini, spomenik "Revoluciji" na Kozari, itd. Neki od tih najboljih spomenika srušeni su početkom devedesetih (poput Bakićeve "Pobjede naroda Slavonije", spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, spomenik Antuna Augustinčića "Tuđe nećemo - svoje ne damo" na Visu i drugi).
Za spomenik u Kamenskoj, koji je po estetskom rješenju, kako kažu stručnjaci, jedan od najboljih kasnomodernističkih europskih spomenika, više se puta u javnosti tvrdilo da je porušen u nazočnosti pripadnika Hrvatske vojske.
Hrvatska vlada pokazala je tek "punktualnu brigu" za spomenike, kažu stručnjaci. Financirala je obnavljanje Titovog kipa u Kumrovcu, spomenika "Poziv na ustanak" u Bjelovaru i spomenik ustanku u Srbu. Lokalne vlasti obnovile su dosad oko 300 spomenika nevelike umjetničke vrijednosti, kaže Wikipedia. No, nedostaje cjelovito stajalište vlasti. Za bilo kakav aktivniji odnos prema tim spomenicima potrebna je intervencija države, jer država mora reći što želi s tim spomenicima, kaže Snješka Knežević. To posebno pogađa Petrovu goru koja je na granici tri općine i nema riješen pravni status ni "papire".
Država ne smije zaboraviti stratišta
"Mi nismo apologeti ideološkog sistema, nego povjesničari umjetnosti i želimo potaknuti društveni odnos prema toj baštni", kaže Snješka Knežević. "Potrebno je temeljito redefinirati položaj spomenika, što uključuje i način obnove u kojem će dokumentarna građa biti jednakopravna estetskoj", zalaže se Maković.
No, povijesni položaj spomenika toliko se promijenio da su se našli u zrakopraznom prostoru i povijesnom beznađu. Zbog svega, čini se da obnova spomenika nije moguća, no s druge strane država ne smije zaboraviti stratišta, napominje Sanja Horvatinčić. Ta mjesta su povijesno važna, ona nisu izmišljena. Ako ih država zanemaruje, što time poručuje o sjećanju, o kolektivnoj memoriji, pita se Horvatinčić.
"Lajemo na mjesec. Ako se ne može staviti dvojezična ploča, što možemo očekivati od obnove spomenika", sarkastična je pak Snješka Knežević.
Nije ih moguće obnoviti, ali ih je važno zadržati u sjećanju. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog edukacije najmlađih, tvrdi Sanja Horvatinčić i oprezno zaključuje: "Jedino što preostaje jest sačuvati sjećanje na rušenje spomenika!"
