U njoj Žanić objašnjava reakcije publike na sinkronizacije na regiolekte (regionalni govor), uspoređuje hrvatsku situaciju sa sličnima u drugim zemljama i razlaže različite utjecaje na odabir prilikom sinkronizacije.
Uspjeh pojedinih hrvatskih sinkronizacija, povijesno snažan osjećaj identiteta hrvatskih regija, opravdanost i neopravdanost nezadovoljstva Dalmatinaca i pripadnika drugih regija "dominacijom" zagrebačkog govora, uzajamnu uvjetovanost identiteta Zagreba i Splita te procese jezične hibridizacije Žanić je detaljnije objasnio za portal H-Alter.
U svojoj knjizi navodi neke od primjera, kao što je prigovor u Quebecu zbog korištenja pariškog slenga u Madagaskaru i Shreku, ili nezadovoljstvo u Italiji zbog navodne dominacije napuljskoga. Smatra li te rasprave dijelom šireg buđenja svijesti o važnosti i posebnosti vlastitih jezika i regionalnih ili lokalnih varijeteta, Žanić je objasnio:
"Potpuno ste u pravu: hrvatska razmišljanja o jeziku potpuno su uklopljena u opći europski trend. Svijest o jeziku više se ne reducira samo na svijest o standardnom jeziku, koji je uvijek vezan uz naciju, nego i lokalni i regionalni varijeteti stječu prestiž. Ljudi imaju sve jače regionalne identitete, pa je prirodno da taj identitet traži svoju jezičnu, tj. govornu dimenziju, odnosno njeno javno priznanje.
U Hrvatskoj je to možda nešto izraženije nego u europskom prosjeku, jer je ona povijesno izrazito regionalno profilirana zemlja. Hrvatske regije povijesno imaju snažan osjećaj identiteta i naša zemlja nikad nije bila centralizirana na francuski način, nego je sociokulturno funkcionirala kao dinamičan mozaik regija.
Sveeuropska je značajka i to da nitko ne osporava nužnost standardnoga jezika, ali se dovodi u pitanje njegova obaveznost u mnogim područjima i komunikacijskim kontekstima u kojima je do jučer imao monopol, prije svega u medijima. Što se tiče samih animiranih filmova, oni se u Hrvatskoj od početka, od sredine šezdesetih, kada je TV Zagreb otkupio Obitelj Kremenko, sinkroniziraju na standard, i to je bilo samorazumljivo. Tu i tamo bi ušli neki razgovorni elementi, kao uzrečica 'Kaj te muči, njofra', koja je bila popularna i u Dalmaciji, bez obzira na to što je zagrebačka.
Jezična scena je danas bitno pluralnija i nestandardni idiomi traže za sebe pravo javnosti; njih se njihovi govornici ne srame i javno upotrijebiti."
Žanić je za H-alter objasnio kako su u cijeloj toj priči najnezadovoljniji Splićani, odnosno općenito Dalmatinci, zbog onog što oni zovu dominacijom zagrebačkoga govora.
"Ona zaista postoji, ali ne kao svjesni plan nekog centra moći u Zagrebu da jezično kolonizira ostatak zemlje, nego kao prirodna posljedica činjenice da su svi distributeri, studiji i glumci u Zagrebu, i da oni prirodno, spontano, a ne s političkim predumišljajem, kroz sinkronizaciju daju sliku Hrvatske kako se ona vidi iz Zagreba. Hrvatska se iz svakog mjesta vidi drugačije, to je prirodan i neizbježan proces, samo što Zagreb ima kulturne industrije kojima to može plasirati na nacionalnu razinu.
Sigurno bi dramaturški bilo svrhovitije, a djelovalo bi i kao pozitivna kulturološka poruka, da redatelji i glumci uključe u sinkronizacije i druge hrvatske govore, umjesto da se sve svodi na par Zagreb – Split. U raspravama se vidi vrlo jasno nezadovoljstvo Slavonaca, Varaždinaca, Istrana, Dubrovčana i drugih zbog takve jezične orijentacije u sinkronizacijama. Drugim riječima, ono što je iz splitskoga rakursa dominacija Zagreba, iz rakursa ostatka Hrvatske je dvojna, zagrebačko-splitska dominacija."
Mačak Ante u Stuartu Malom izazvao je mnoge polemike. Žanić je mišljenja da on nije jednoznačan lik, da nije negativac, ali da ipak odražava neke stereotipe.
"Nastojao sam upozoriti na jednu stvar koju gledatelji često smetnu s uma. Kao ni u životu, tako ni u filmu ne postoji crno-bijela slika svijeta. Vrlo je malo apsolutno zlih i apsolutno dobrih ljudi; svi smo mi ljudi s vrlinama i manama, pa su takvi i filmski likovi. Gledatelji su skloni naprečac suditi o nekom liku na temelju jednog ili dva njegova postupka. Mogu samo ponoviti ono što su i inozemni istraživači već zaključili, a to je da jedva da postoje likovi koji su bilo apsolutni negativci, bilo apsolutni pozitivci, bez ijedne mane, i da se stoga ni o rasporedu jezičnih varijeteta ne može govoriti u jednoznačnim, apsolutnim kategorijama", izjavio je profesor za H-alter.
Na pitanje koji je sinkronizirani animirani film njemu kao sociolingvistu najbolji, a koji kao prosječnom konzumentu, Žanić je imao spreman odgovor:
"Mislim da su Divlji valovi jezično vrlo dobro napravljeni, sinkronizacija je dinamična i duhovita. Kad ih se pažljivije pogleda, baš se u njima, u prijateljstvu pingvina Codyja, koji je kajkavac, točnije govornik zagrebačkoga, i Pivca Joea, govornika splitskoga, može pročitati dubinska poruka da se ljudi ne udružuju i ne zbližavaju po govoru i porijeklu, nego na osnovi zajedničkih interesa, iskustava i težnji. Mada uvijek treba imati na umu da je kod nas sinkronizacijska industrija još vrlo mlada, tek joj je desetak godina, ali se vidi napredak. A neke su uloge, kao Aleksandra Cvjetkovića u ulozi ličkog Shreka, na razini američkih, što se tiče dikcije, jezične uvjerljivosti i usklađenosti glasa i raspoloženja."
Lošim ulogama Žanić je prozvao sve one uloge u kojima se vidi da su glumci sinkronizaciju odradili na brzinu, nepripremljeni, očito samo da skupe honorar.
