Danas izgleda kao izuzetak, no još ne tako davno mjesta poput kina "Blauer Apfel" ("Plava jabuka") u kojem se prikazuju filmovi izvan mainstream produkcije, gdje se kuha odlična hrana i vode beskrajni razgovori do sitnih sati, bila su prilično raširena pojava u Berlinu.

Jedno od posljednjih preživjelih vodi čovjek iz Karlovca, poznatiji pod nadimkom Kisch, koji je odlučio ostati anoniman jer je i ideja čitavog projekta da se nigdje posebice ne reklamiraju, piše Deutsche Welle . No, dobar glas daleko se čuje, te je "Blauer Apfel" u posljednih nekoliko godina okupio sasvim solidan broj privrženika koji su o njemu čuli preko svojih prijatelja, a ovi preko svojih i tako redom.

Prvo film, pa razgovor uz dobru hranu

O čemu se konkretno radi? Jednostavno, srijedom i četvrtkom navečer u ulici Christburgerstrasse u berlinskoj četvrti Prenzlauer Berg puštaju se art filmovi, a nakon toga posjetitelji posjedaju na kauče u sobi koja izgleda kao privatni dnevni boravak, goste se specijalitetima iz Kischove kuhinje i razgovaraju dok u pozadini svira Azra ili Haustor.

"Prije deset godina ovakve su alternativne stvari bile normalne u ovoj četvrti. Danas se novi doseljenici žale na buku, mnoga kultna i off mjesta se zatvaraju. Jednom kada zatvorite neki klub ili bar, vrlo je teško ponovno pokrenuti ideju na drugoj lokaciji", priča Heike Mössner, djelatnica u casting agenciji koja s kinom dijeli iste prostorije i koja je ponudila Kischu da svoj projekt preseli kod njih.

Na pitanje da li bi sve izgledalo drukčije da ovo kino vodi Nijemac, Heike spremno odgovara: "Da. Nijemci se daleko više kontroliraju. Ne pokazuju emocije toliko, no ukoliko govorimo o konceptu ovog kina onda je on tipično berlinski."

Ideja nije prošla u Zagrebu i Dubrovniku

Kino je, osim filmofilima i ljudima željnima nepredvidljivih razgovora u obiteljskoj i intimnoj atmosferi, jednako privlačno i ljubiteljima dobre hrane. Nisu rijetki oni koji dolaze, kako kažu, "napokon pojesti stvarnu hranu" nakon niza dana u kojima se sve vrtilo oko kebaba ili kobasica sa štanda. Cijene su doista simbolične, čak i za grad koji se ponosi svojom jeftinoćom.

Zanimljivo je kako su postojale inicijative da se svojedobno pokrene slično filmsko-gastronomsko okupljalište u Zagrebu i Dubrovniku. Ideja nije prošla, kako zbog otpora lokalne birokracije, tako i zbog sumnjičavosti okoline. Filmske projekcije uz hranu, piće i neobavezno druženje - to je mnogima zvučalo prehipijevski i na granici s kriminalom. Zagreb bi danas, doduše, imao sasvim pristojnu klijentelu za neki sličan projekt, no pokrenuti stvari s mrtve točke u šumi zakona i regulativa te uz sve to zadržati entuzijazam izgleda kao nemoguća misija.