Redatelj hvaljenog IdiotaIvan Plazibat, ovog je puta na daske Teatra &TD postavio jedno od vodećih djela ''književne'' antike, Elektru.
Iako je kao sadržajnu okosnicu radnje uzeo grčku tragediju, kontekstualno ju je smjestio u vrijeme današnjice, a da njegova poruka bude što efektnija, iskombinirao ju je s tekstovima autora 20 stoljeća i raznim pop citatima.
I sam je redatelj o svojoj predstavi izjavio:
''Predstava krvavi antički narativ osvete Oresta i Elektre nad vlastitom majkom premješta u ambijent djetinjstva; djetinjstva kao polja neznanja i nemoći koja rađa okrutnost osvete. Elektra kao realizirana fantazija osvete nemoćnih; djece nad majkom koja ih je ostavila''.
arti-201001290414006 Euripidova strast prema realnom učinila je njegovu Elektru blisku našem suvremenom iskustvu koje uči kako okrutnosti siromaštava i nasilje nad tijelom mogu poslužiti kao oruđa politčke opresije.
Posebnost ovako percipirane Elektre kakve smo imali prilike vidjeti u &TD-u leži u činjenici što je grčka tragedija stavljena u kontekst današnjice, a njena je mitska utemeljenost uronjena u ''bolesnu'' emotivnost našeg doba čime su arhetipske ličnosti davne povijesti pretvorene u (anti)junake ili bolje rečeno, tragične junake svakog doba.
cate-201002040266004 Elektra, Klitemnestra i Orest u Plazibatovoj su predstavi postali sinonim društva oko nas pred kojim se ne bi trebali sakrivati, već naprtoiv, držati oči širom otvorene.
Nasilje, psovke, ''krv, znoj i suze'' koji su odjekivali velikom dvoranom &TD-a u svakom trenutku, pa i kad im namjera nije bila da budu sasvim u prvom planu, učinili su ovu predstavu ogledalom današnjeg društva u kojem nitko od nas nije netaknut, a mitske dimanzije Elektre i Oresta rasplinule su se na ''samo jednoga od nas''.
Iako je cijela glumačka ekipa koju čine Lana Barić, Karla Brbić, Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Karić, Dean Krivačić, Damir Poljičak bila odlično uigrana i ''sinkronizirana'', moramo izdvojiti mladu Lanu Barić koja je prilikom ''skeča'' s marincima i fizički i verbalno ''skinula'' tipičnog američkog ''narednika'' te svojim nastupom potpuno preuzela scenu dovodeći militantnost i teroriziranje podređenih do samog apsurda.
I naravno, tu je i nazobilazna Ana Karić koja je svojom pojavom na sceni u ulozi Elektrine majke, Klitemnestre još jednom dokazala kako je njeno vrijeme još uvijek tu i bit će još dugo, dugo.
Redatelj predstave vješto barata s neprestanim paralelizom između klasične radnje tragedije i njenih ''krakova'' u današnjem društvu. Tu svakako treba spomenuti moment dvoboja između Oresta i Egista u kojem Plazibat koristi tradiciju ''komentiranja'' utakmica na TV-u kako bi još jednom dokazao koliko je suvremenosti i univerzalnosti u grčkom mitu i u koliko se inačica može ispričati njegov sadžaj, a da poruka i dalje ostane nepromijenjena.
Sve u svemu, Plazibatova Elektra je predstava koja u manje od sat vremena ostavlja gorak okus u ustima, no svojim nas ''igrama'' navodi da ne zaboravimo ono što smo upravo vidjeli, jer to je ono što ne pripada samo svijetu antike, već je mnogo veće i prisutnije nego što smo ikada pomislili.
