Uspio sam u kratkom vremenskom razmaku spojiti dvije krajnosti, pustoš Arktičkog krajnjeg sjevera i vrevu New Yorka, neprikosnovenog centra svijeta.

Velika očekivanja prije putovanja u Ameriku tj. New York mislim da se nisu mijenjala zadnjih 100 godina. Obećana zemlja, El Dorado, umjetnička Meka, stereotipi kojih se ni ja, unatoč jednom ranijem kratkom posjetu, nisam mogao osloboditi.

Dočekuje me dragi prijatelj Dario Kohn kojeg nisam vidio više od dvije godine. Čudno mjesto susreta nakon dugogodišnjeg druženja u Zagrebu i ispijanja crnog Tomislava u Donjem Gradu. On i njegova supruga Tamara sređuju lijepi stančić u Brooklynu na rubu Prospect parka.

Zadatak mi je bio napraviti još jedan performance u seriji Ego Tripa, vrlo zahtjevan zadatak u situaciji kada moraš pronaći fotografa sa opremom u New Yorku.

Kada je prigustilo, nazvao sam Shobu, našeg čovjeka koji je već duže vrijeme u New Yorku i on je unatoč obavezama i izložbi koju je pripremao, promptno reagirao i odradio prvi foto session na Times Square-u.

Najjači osjećaj Ega do sada imao sam upravo na Times Square-u. Centar modernog svijeta, mnoštvo ljudi, blještavilo reklama i neona stvaraju iluziju moći i važnosti. Stotine bljeskova fotoaparata, Ipoda, mobitela i komentari uz povezivanje sa Lady Gagom, Blues Brothersima, Man in Black ili Matrix-om samo su pojačali doživljaj.

Bio je to bljesak iluzije koja se ugasila u susretu sa unutrašnjom spoznajom realnosti. Čovjeku kao da trebaju ovakvi ekstremi i uživljavanje u drugu osobu, prostor i vrijeme kako bi spoznao vlastitu poziciju i više ju znao cijeniti. Naredne dane provodim posjećujući muzeje Guggenheim, Moma, PS1, odlazim na buvlju pijacu, u Chinatown, Columbus Circle, Ground Zero... Ubrzo shvaćam da neću imati dovoljno vremana vidjeti sva čuda velegrada. Razdaljine su ogromne i u jednom danu se ne može puno toga stići.

U Momi smo Dario i ja prisustvovali predavanju Marine Abramović koje je održala kao najavu svoje velike retrospektivne izložbe u muzeju.

Malo sam se začudio činjenici da je za izložbu angažirala nekoliko umjetnika kako bi izveli neke njezine stare performanse. Smatram da se performance ne može izvoditi poput kazališnog komada i da on u tom slučaju postaje nešto drugo, gubi svoju autentičnost. Upravo tu negdje leži razlika između performancea i glume. Izgleda da je izlaganje u Momi i zahtjevi muzeja za spektaklom, uzelo svoj danak.

S Marinom smo se susreli i kasnije na Armory Show-u gdje je nekoliko galerija predstavljalo njen rad, a u PS1 su bile izložene video dokumentacije njezinih ranijih performancea. Od ostalih umjetnika, istaknuo bi još i veliku izložbu Gabriela Orozca u Momi i Kapoor-ovu Memory, 24 tonsku skupturu od kortena postavljenu u Guggenheimu.

No, vratimo se performance-u kao glavnim razlogom mojeg dolaska u NY.

Nakon onog prvog snimanja na Times Square-u imao sam dogovor kod Raphaele Shirley, umjetnice koju sam upoznao tijekom The Arctic Circle projekta.

U mojem otvorenom pozivu za pomoć u realizaciji Ego Tripa odmah se javila sa prijedlogom da snimamo na terasi kuće u kojoj stanuje. Industrijska zgrada u Brooklynu na obali East Rivera sa fantastičnim pogledom na Manhattan. Stajati u sumrak na toj terasi sa karakterističnim “Skyline-om” u pozadini i hladnim Atlantskim vjetrom koji ti neumorno puše u lice, samo po sebi je senzacija. To je toliko jak doživljaj da ga čovjek postane svjestan tek onda kada prođe.

Snimanje na Times Square-u sam ponovio s obzirom na prilično zahtjevne uvjete snimanja. Snimao je Goran Škofić koji je tada bio u NY u rezidencijalnom programu kojeg je dobio kao dobitnik nagrade Radoslav Putar.

New York je privlačan grad ako čovjek ima novaca ili ako mu je sve kao umjetniku organizirano i plaćeno. Percepcija se u suprotnom drastično mijenja.

Užasava me dolazak “trbuhom za kruhom” tj. kretanje od nule iz nekog predgrađa ili jeftinijeg kvarta. Borba za ulazak u svijet umjetnosti, galerija i tržišta zahtijevala bi prilagodbu, mijenjanje stavova, a možda i pad, depresiju.

Iz te perspektive mala slijepa uličica u selu kraj Rovinja doima se kao “Amerika”.

Projekt je potpomognut sredstvima Istarske županije i Ministarstva kulture RH.