Sreća u nesreći koronavirusa

Prvo što se tiče štete oko koronavirusa i krize povezane s istim, od ministra Zdravka Marića saznali smo kako je šteta sada već evidentna i kako će je biti još. Prvo je ministar kazao kako je teško davati prognoze i bilo što decidirano reći, jer se trenutačnoj krizi ne nazire kraj, no što se tiče mjera, istaknuo je Marić, radimo ono što trenutno možemo. Onda je ministar prespavao noć i ušli smo u jutro drugo u kojem nam je ministar izjavio kako je zasad teško predvidjeti utjecaj koronavirusa na turizam jer je teško procjeniti dubinu i efekte tog utjecaja, kao i samo trajanje krize, te je dodao kako vjeruje da se naš turizam i s tim može kvalitetno izboriti. 

Onda je ministar prespavao još jednu noć i jutro treće znatiželjnoj javnosti obznanio kako na turizam svi stavljamo naglasak, ali i kako turizam nije naša jedina gospodarska grana. Sve su podjednako važne, treće je jutro relevantno dopunio ministar istaknuvši kako su i ostale grane relevantne i doprinose punjenju proračuna. 
Efekti sada već dvomjesečne ekonomske krize već su vidljivi u turističkom sektoru, grani koja u ogromnoj mjeri puni proračun, tako da nam ministar i nije otkrio „toplu vodu“ ustvrdivši kako turizam ima dodatnu osjetljivost na globalne poremećaje, no ako ne dođe do neke značajne eskalacije epidemije naš turizam ima snage i otpornosti da se izbori s tim problemom, iako se masovno otkazuju rezervacije, a početak sezone odgađa se, kao i uskršnji praznici sa kojima je ista tradicionalno započinjala. 

Dan treći tako je završio zaključkom kako je zapravo cijela priča pozitivna, jer sve što se događa događa se početkom godine kada se sezona još nije „zavitlala“, da bi svoj optimizam ministar i dodatno pojasnio istaknuvši kako pravi početak turističke sezone očekuje u travnju, što nije ni tako blizu, ali ni daleko, drugim riječima, stigne se poboljšati. 

Iako su posljedice epidemije koronavirusa i struka i ekonomska analitika već odavno ocjenile katastrofalnima i za daleko jača gospodarstva i ekonomije od ove naše koja se bazira isključivo na turizmu, iako turističke agencije sada već nude domaćim gostima pakete i rezervacije u srpnju i iako se ozbiljno razmišlja o zatvaranju granica, Zdravko Marić, inače ministar financija i potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, optimističan je. Dapače, on u cijeloj ovoj priči nazire i nešto pozitivno.
Jer zamislite samo da je cijela ova kriza oko koronavirusa započela, štajaznam, u kolovozu? 

Neorganiziranost, nespremnost, zabijanje glave u pijesak, ocjene su koje bi mogli dati aktualnoj Vladi i njenim ministrima koji su više zaokupljeni unutarstranačkim izborima nego li gorućim problemima sa kojima ćemo se tek suočiti. Problemima za koje je evidentno da ova vladajuća garnitura, kao i ovo ministara što je u njoj ostalo nakon četrnaest ostavki uzrokovanih brojnim aferama, nije spremna odgovoriti.
Ta i takva politika nije novost ako imamo na umu potkapacitiranost ljudi koji nas vode, njihov smisao za organizaciju i prioritete, kao i uvriježenu povijesno – usudbenu agendu da se prvo spašava svoja guzica, a tek tada zemlja koja se nalazi pred potpunim ekonomskim i socijalnim kolapsom.

VEZANI ČLANCI:

• Marić u RTL Direktu: 'Ako se stvari zakompliciraju, moguće je i skraćivanje radnog tjedna'
• Zemlja po mjeri Milijana Brkića: Čime to ogorčen čovjek nije zadovoljan?

Sada već sigurna rupa u proračunu, tj. izostanak sredstava koji ga pune, a ona su uglavnom iz turističke špine sada su realnost i ministar Marić već nam nudi opcije kojima će nastojati namiriti taj silni i čudovišni parazitski aparat. Aparat koji se odnosi na pola milijuna povlaštenih i braniteljskih mirovina, državno - birokratski fond koji napuniti treba, a koji posebno u eri Milana Bandića kao balon što puca po šavovima konstantno raste, ozbiljni financijski problemi u zdravstvenom sektoru koji vapi za strukom, kadrovima i tehnologijom i potencira ga trenutačna kriza, javna potrošnja koja je na razini jedne Njemačke, demografski slom koji je praktički desetkovao zemlju i kronični nedostatak radne snage sve su to realnosti na koje odgovoriti treba, a odgovorit će, optimističan kakav je i uvijek naš ministar finacija ne jednom, već s nekoliko mogućnosti.

Istina, da vas ne plašim optimističnim vizijama našeg ministra, isti je ponudio rečene mogućnosti, a one su rezanje rashoda i novo zaduživanje, što je praktički gori scenarij od prvo ponuđene opcije sa porezima koje se odmah decidirano odrekao, no jedno je sigurno, a to je kako naš uvaženi ministar i naravno njegov predsjednik Vlade Andrej Plenković, ne namjeravaju rupu u proračunu pokrpati smanjivanjem javne potrošnje, rezanjem savjetnika i pročelnika, korekcijom beneficija u vidu plaćenih putovanja, ručkova, večera i plaća fiktivnih zanimanja, već se namjerava ista pokrpati novim zaduživanjem i to je ono što nam uvaženi ministar teško i decidirano još ne može reći. 
Čak ni nakon tri dana i tri neprospavane noći. 

Zamislite na trenutak našeg profesora Baltazara kako šeta po ministarstvu i razbija glavu što će i kako optimističnije kazati uplašenoj javnosti koja već u strahu gleda svoje apartmane od kojih živi, a koji će zjapiti prazni sva je prilika i do početka srpnja, jer se ozbiljno razmišlja o zatvaranju granica ako koronavirus eskalira.

Zamislite našeg optimistu kako razmišlja čime nadomjestiti svu tu silu prihoda na koji je navikao da mu pune proračun, a prihodi od turizma koji su se očekivali u mjesecu uskršnjih blagdana bili su, samo da pojasnim, ne samo najava početka turističke sezone, već najveća djelatnost u gospodarstvu u tom periodu, odmah iza prerađivačke industrije i trgovine. „Zimmer frei“ poduzetništvo u Hrvata tako je u dekadi iza nas preteklo praktički sve privredne grane, tj. one koje su ostale iza tsunamija devedesetih koji nije samo uništio industriju, već je postavio i taj poduzetnički model koji se u mnogim zemljama dugoročno pokazao pogrešnim, trusnim, i poprilično nesigurnim. 
Opasnim modelom  jer je ovisan o trendovima, kao i o globalnim krizama sa kojima se svijet suočava u modernom vremenu. Analogno doba koje je za nama, zamijenilo je ono digitalno, a ono je i laicima danas dostupno, tako da brojke od 20 milijuna turističkih dolazaka i milijardu eura za najavljene investicije u turizmu danas predstavljaju samo gorku podsjetnicu što se događa zemlji koja se isključivo bazira na jednu ekonomsku granu, posebno tako rizičnu, čudljivu i sklonu trendovima, kao što je turizam. 

No brigama optimista Marića tu nije kraj, jer osim što se mora suočiti sa kataklizmičkim scenarijem koji se dogodio prokleto brzo i prokleto neočekivano, uskoro se njegova Vlada mora nositi i s još jednim ozbiljnim problemom, a taj je sam povratak Hrvata za vrijeme uskršnjih blagdana sa rada u pogođenim zemljama koronavirusom. Kako odgovoriti na taj priliv ljudi koji nisu turisti, a koji imaju legalno pravo da vide svoje najmilije i broje se u tisućama nitko nije našao za shodno pitati optimističnog ministra.
Borba za svakog turista koja je najavljena u tom pogođenom sektoru, pretvorit će se ubrzo u borbu za bilo koga, i takav scenario samo naizgled ne opterećuje našeg ministra, dok mu šef obilazi zemlju spašavajući vlastiti status potpuno zaokupljen i zabavljem unutarstranačkim izborima. 

No pravi problem zapravo su same infrastrukture naših gradova i gospodarstva koje su godinama, bolje rečeno desetljećima, prilagođavne isključivo turizmu. Naši priobalni gradovi i konceptualno i ekonomski prilagođeni su prilivu stranaca i naravno, njihovih valuta. Koncepcijski, strukturalno, mi se gradimo desetljećima za ugodu, a ne za rad i život bez tisuća i tisuća ljudi koji će trošiti svoje eure ili dolare i tim osiguravati plaće u državnom sektoru, mirovine, zdravstvo, školstvo i saborski jelovnik, koji je još uvijek u ponudi već od 15 kuna.

Osim toga, sva sila djelatnosti usko je vezana ili je involvirana uz turizam, i već se najavljuju ozbiljni upiti ministru financija od strane djelatnosti u tisku, printu, uslužnim djelatnostima, ali i od strane taksista. Prometnice same, koje se održavaju od naplate cestarina, parkirališta koja se održavaju od naplate parkinga, lokalne zajednice čiji je budžet ovisio o turizmu, kultura i sadržaji koji su pratili isti, ponuda i potražnja robom iz susjednih zemalja, sve to sa zebnjom isčekuje odgovor našeg ministra što i kako ako nam se dogodi najcrnji scenarij, a on se upravo događa.

No možemo biti mirni, i u svemu ovom pronaći i nešto pozitivno, jer zamislite da se sva ova kriza oko koronavirusa dogodila, štajaznam, u kolovozu? Zar nije bolje da nam se sve ovo događa  početkom godine kada se sezona još nije „zavitlala“ jer pravi popčetak turističke sezone očekuje se u travnju, što nije ni tako blizu, ali ni daleko, drugim riječima, stigne se poboljšati. 

U našoj kulturi postoji obrazac, a on je da se sve događa stihijski i da nikada nismo spremni na bilo što, pa nam se tako dogodio turizam, kao što će nam se isti bojim se istom mjerom i odgoditi. Tako to ide u kulturama koje nemaju strategiju, nemaju viziju, i ono najgore, nemaju potrebu da stvaraju dodatne mehanizme za slučajeve da jedna grana od vitalnog značaja za ekonomiju – zakaže. 

A ona nam zakazuje, i to u svoj silini upravo pred očima. 

Ekonomska politika koja se bazirala isključivo na turizmu uništila je i daleko veća gospodarstva od ovog našeg slabašnog, a zemlje kojima se takvo što dogodilo izvukle su pouku, i nastavile ulagati u privredu, znanost, tehnologiju i naravno u budućnost, što je kod nas jedino granični prijelaz i dalje prema Irskoj. Turistički biznis nikada nije, niti je mogao biti okosnicom gospodarstva jedne ozbiljne države, a taj disbalans danas je uočljiviji nego li ikada posebno u danima kada turizam postaje i konačno još jedna laž i obmana kojima su nas sve uljuljkali ove godine dok su svarali povlaštenu kastu koja je egzistirala isključivo na prenapuhanom i čudovišnom proračunu. Proračunu iz kojega se dijelilo šakom i kapom, parazitirajući iz njega na nečuvene načine. 

Planiranje, kontrola tržišta, novi trendovi i tehnologije, ulaganje u infrastrukturu, znanost, educiranje, sve je to izostalo u mandatu ove tužne Vlade i još tužnijeg ministra financija, koji istina nema decidiranog odgovora  kako da zaustavi socijalne nemire i kolaps gospodarstva, ali ima zarazan optimizam kako se sve ovo događa u dobro vrijeme i kako će, ako nas sreća malo posluži dok smo zabijeni glavama u pijesak sve dobro završiti.

Jer bolje da se događa sada nego li, štajaznam, u kolovozu?

I kada malo ozbiljnije pogledate čemu nam služi takav ministar, čemu nam služi takva politika i takvi ljudi na vlasti, tada se stvarno zapitate zašto i zbog ćega te ljude toliko skupo plaćate da vam daju odgovor i soluciju koju bi vam ponudio kakav plemenski vrač, a ne jedan ozbiljan ministar, koji niti ima viziju, niti ima plan za krizu koja polako dobija kataklizmičke razmjere i možemo samo zaključiti kako nam selo dobrano gori.

Ali imamo sreću. 

Jer nam se sve događa srećom početkom godine kada se sezona još nije „zavitlala“, a kako pravi početak turističke sezone očekujemo u travnju, što nije ni tako blizu, ali ni daleko, drugim riječima, sve se stigne još  poboljšati.