Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Popovi iz Sv. Ante ignorirali su krike iz Lore

‘O Lori su znali svi… Ako u ambulantu dovedete ranjenika, za tren eto i policije. A dolazili su ljudi s prostrijelnim ranama, polomljeni, isprebijani, mučeni strujom… Nikad bolnica nije podnijela prijavu. To je bila javna tajna, zavjera šutnje u korist neljudske Hrvatske. Ne one koju poštujemo.’

Kako je izgledao taj razgovor s vještakinjom psihologinjom?
Dr. Jadranka Zorić nije ni pokušala skriti da joj je glavni zadatak da napiše bilo što što će proglasiti vještačenjem, s ciljem da pokuša spasiti od potpune blamaže Županijski sud i tužiteljstvo u Zagrebu. Jer, ja sam odbio i uvijek ću odbiti podvrći se bilo kakvom vještačenju, pa tako i rješavati nekakve psihološke testove, za koje sam kazao da su neprimjereni i blesavi. Ni na jednom njenom papiru ne postoji ni crtica koju bih ja napisao, nigdje nema moga potpisa. Kažem to jer mi je ostavila dojam osobe spremne da i bez mene napiše koliko god treba da odradi posao za Županijski sud u Zagrebu. Ali pokušaju li ona ili sud nešto dopisivati, postoje načini da se to utvrdi i ja ću ih koristiti.

http://www.youtube-nocookie.com/v/JSjhann0sGo?version=3&hl=en_US

Zašto Vas je ‘obrazovala’ o tome da je Hrvatska priznata u UN-u? Da shvatite težinu djela ili…
Vjerojatno. Moje nepoštivanje Republike Hrvatske, odnosno kidanje zastave, kaže, kažnjivo je i obavezno ću biti kažnjen. Moram poštovati Republiku Hrvatsku. Argument: ona je međunarodno priznata i članica UN-a. Velika stvar, i Burkina Faso je, a kao država bolje bi bilo da je nema. Vi ste se sukobili sa sistemom, kaže u nastavku. Sjetio sam se što je Lenjin kazao sucu na sličnu tvrdnju: “Da, ali potpuno trulim. Takni ga i već se ruši.” Pogledajte samo kako su suci i tužitelji bježali glavom bez obzira čim ste vi iz medija skočili na noge.

Svi su ti državni i ini službenici zbunjeni kad naiđu na situacije na koje ih njihovi pravni ili drugi fakulteti nisu pripremili. Postoji čitava nauka o tome, Edward De Bono je pisao o tom tzv. lateralnom razmišljanju. Pojednostavljeno, ako ne možete pobijediti prema postojećim društvenim pravilima i stavljeni ste u no win situaciju, odvažno ih mijenjate. Druga strana je zbunjena. Zašto bih poštovao pravila koja ste vi tako pisali da ja ne pobijedim?

Oni kreteni bi raspalili muziku da nadjača krike, ali to su različite frekvencije, ljudski krik se uvijek čuje. Tada sam shvatio da je na samo 200 metara golemi samostan Svetog Ante u Splitu! Nije bilo šanse da su popovi mogli spavati kraj toga! A jesu li kome rekli?Jeste li se ikad sreli s Mladenom Bajićem licem u lice?
Kako ne! Mi smo lijepo surađivali. Ali dopustite da umjesto očekivanog odgovora, prepričam veoma indikativnu priču, koja bi mogla biti test i za Kukuriku koaliciju. Sreo sam Bajića nakon dolaska Račana na vlast, kad je pokretan slučaj Lora. Jedna američka firma, specijalizirana za pronalaženje novca izvučenog u inozemstvo, ponudila je Hrvatskoj svoje usluge. Oni bi pronašli isisani novac, prvenstveno otet privatizacijom, ali i novac ratnih profitera. Pitao sam Bajića hoće li koalicija prihvatiti njihovu ponudu. Odgovorio mi je: “Nismo ludi! Oni traže 30 posto, to mi možemo sami.” Kao što smo vidjeli, nisu ni mogli ni htjeli. Tada sam shvatio da i ta koalicija ima puno pokradenog novca. Ni sjenu onoga što je pokrao HDZ i njegovi, ali u svakom slučaju dovoljno da se to shvati kao maslo na glavi koje vam ne daje slobodu akcije.

Vjerujete da je i lijeva strana parlamenta do grla u mućkama iz 90-ih?
Netko od njih ili koalicijskih partnera. Malo je ljudi koji neće iskoristiti prigodu da se nekažnjeno nakradu i malo je političara koji mogu objasniti porijeklo sve svoje imovine.

http://www.youtube-nocookie.com/v/8sXt5gOcQ58?version=3&hl=en_US

Recite mi više o Vašoj suradnji s Bajićem.
Početkom devedesetih tužiteljstvo je slabo stajalo u slučaju Lora. Bajić je tražio od mene da dođem u tužiteljstvo i pomognem u pronalaženju svjedoka u inozemstvu. Hrvatska tad nije imala ugovore o međunarodnoj pravnoj pomoći ni s BiH, ni sa Srbijom, ni s Crnom Gorom. Nije bilo legalnog načina da dođe do svjedoka i da ih privoli na svjedočenje u Splitu, ali za nevladine udruge te prepreke ne postoje. Bajić je, čega tada nisam tada bio svjestan, započeo Loru kako bi kontrolirao štetu, da istraga ne bi išla u neželjenom smjeru i u njegovom smjeru. Mislio sam da zaista želi da svjedoci pristanu, rekao mi je da je to potrebno da proces ne padne u vodu. Kazao mi je da ih instruiram da napišu pisma koja će biti ovjerena na tamošnjim sudovima, a da završe rečenicom: “Spreman sam doći svjedočiti u Split ukoliko Hrvatska osigura adekvatnu policijsku i drugu zaštitu od ulaska do izlaska iz Hrvatske.”

Jeste li ih prikupili?
Vratio sam se s 20-ak umjesto dva do tri takva pisma, koliko je on očekivao. Ljudi su jedva dočekali da nekoga njihovo stradanje uopće zanima. Neke njihove supatnike su ubili, druge osakatili za cijeli život, neki su ostali 100-postotni invalidi, nesposobni za bilo kakav rad. Vidio sam jednog čovjeka s tako izobličenom nogom da mu na više mjesta vidite kost. On se toliko plaši Hrvatske da nikad neće doći svjedočiti, koliko god da mi nastojali. Bio je spreman samo na videolink, ali Hrvatska to u prvom postupku za Loru nije htjela dopustiti.

Kada ste posumnjali u Bajićeve namjere?
Zbog Lore 2, prije pet-šest godina. Prvo je glasnogovornik splitskog suda na nalog tužiteljstva rekao da je istraga praktički gotova, jer je preostalo ispitati samo još jednog svjedoka. To je bilo 2005. godine! Prošla je jedna, druga, treća godina. S vremenom je postalo jasno da to nije moguće bez glavne osobe hrvatskog tužiteljstva.

Postoji li što osim toga?
Dobili smo dio dokumentacije šibenske Vojne policije koji je ukazivao na nečasnu ulogu Mladena Bajića u progonu zatvorenika Lore. Dio uhapšenih iz Lore je zbog nedovoljnih kapaciteta bio prebačen u Šibenik na ispitivanje. Ispitivali su ih Barišić i njegov dozapovjednik i utvrdili da su žrtve lažne prijave. Kroz plač je prilikom suočenja s optuženima to priznao i isprebijani prijavitelj Petar Novaković, također Srbin. Policajci su ga natjerali da potpiše prazne papire. Koje su onda popunili s kim god su htjeli. Uključujući i prijaviteljevog brata! (Prošli tjedan objavljen je razgovor s njim u jednim banjalučkim novinama, u kojima on potvrdio čitavu priču.) Pitao sam poslije toga bivše logoraše, više njih je moralo potpisati prazne papire.

Zbog čega vjerujete baš u vjerodostojnost ovakvih iskaza, a ne u službene odgovore institucija?
Dokumenti Vojne policije upravo jesu službeni dokumenti. Ako se ne plašimo istine, započnimo suđenja, pa neka javnost i suci procijene. Odvjetnici optuženih prigovarali su mojim kontaktima sa svjedocima proglašavajući da ih se instruira. Žao mi je što svjedoci nisu otvoreno opisali moje “instruiranje”, jer evo kako je to izgledalo. Stalno sam ponavljao: “Ni slučajno da netko ne kaže nešto u što nije siguran. Ono čega se ne sjećate, otvoreno recite da se ne sjećate. Ono što ste čuli može biti zanimljivo i važno, zato i to slobodno kažite na sudu, ali recite od koga ste čuli, pa neka sud njega nađe i pita.” Teoretski, može netko varati ako ima maksimalno dva, tri aktera. Ali kad vam dolaze deseci ljudi iz svih mogućih slojeva, nema ni najmanjeg izgleda da laž prođe. Osim toga, imaju brojne liječničke nalaze. Ako netko kaže da su mu slomili sedam rebara, možeš ga i danas poslati na rendgen i provjeriti je li to točno.

Ako vam sloboda ovisi o tužiteljstvu, onda mu se nećete zamjeriti. Istovremeno, kad bi Pavić pustio svoje ‘pse’ s lanca – oni bi Bajića rastrgali za jedan dan! Tako da tu vlada golema ravnoteža straha.Tko je osporavao takve iskaze?
Imali smo slučaj supruge Tomislava Duića, zapovjednika logora. Mediji su je nazvali ženom-monstrumom i bila je na najboljem putu da se izvuče. Splitske novine su je spomenule u tom kontekstu i ona ih je tužila. Uspjela je u postupku jer se odvjetnik uhvatio jednog postupka koji je novinar izvukao iz srpskog izvještaja koji je vjerodostojan, ali je osoba označena sa šifrom, nema ime i prezime. Njen odvjetnik nije se ni osvrnuo na svjedočenja uzeta iz naše arhive, jer su naši svjedoci to što su rekli u videokameru, kazali s imenom i prezimenom. Uspjela je dobiti novce. Zatim je Denis Latin objavio neke od snimaka svjedoka, pa je gospođa tražila objavu demantija. Ponesena uspjehom parnice protiv Slobodne, tužila je i HRT i tražila više novca. Pod dojmom strahota za koje sam znao da je činila, doživio sam to kao neviđenu drskost i shvatio da to treba zaustaviti.

Na koji način?
To je tako jednostavno. Uzeo sam videokameru i otišao u BiH i Srbiju te pronašao 24 svjedoka. Tražio sam da mi prepričaju svoja iskustva s Tanjom Duić. Na kraju sam napravio dokumentarac samo od izjava bivših logoraša spremnih da dođu svjedočiti o tome u Hrvatsku. Pazite, vi čovjeka možete objesiti temeljem izjava dva do tri svjedoka, dovoljan je katkad i zatvoreni krug indicija. A ovdje su 24 svjedoka koje je mučila. Uobličili smo kaznenu prijavu, predali tužiteljstvu taj dokumentarni film, a oni nisu napravili ništa. Svaki put kad se to spomene u medijima, oni kažu da intenzivno rade na tom. To je neistina! U kontaktu sam sa svjedocima koji me stalno pitaju zašto ih nitko ne zove. Zašto se slučaj Lora razlikuje od drugih? Ne samo po tome što je to bilo najveće hrvatsko ratno mučilište, kao su ga novinari nazvali, nego po tom što imate golem broj svjedoka koji žele doći u Hrvatsku i svjedočiti na hrvatskom sudu. Međutim, uz sadašnje stanje u tužiteljstvu, kome uopće dati kaznenu prijavu?!

Imate li kakve direktnije dokaze koji Bajića povezuju s Lorom i dokazuju da je zločine prikrivao, osim što je Lora bila u njegovoj jurisdikciji dok je bio vojni tužitelj?
Postoje dokumenti potpisani u tužiteljstvu prema kojima je on sudjelovao u ispitivanjima te prilikom uviđaja ubojstva Kneževića, koji je prvi ubijen u Lori. Uspoređivali smo vrijeme kad je Knežević ubijen i svjedočenja o užasnim kricima i jaucima iz Lore, jer su sat vremena poslije Kneževića batinama ubijali drugog zatvorenika Gojka Bulovića. Oni su bili samo 100 metara dalje, znao je barem za pojedina ubojstva, dobivao je izvještaje. Još bih mu progledao kroz prste što nije reagirao tada, devedesetih, jer se zaista puno manje moglo nego kasnije. Ali, pazite, otkad je umro Franjo Tuđman, prošlo je više od 10 godina tijekom kojih se moglo slobodno i bez osobite opasnosti istraživati i procesuirati zločine, a ništa se na tome ne radi. Već sedam godina se čeka s Lorom 2. Tu je navodno problem što proces ne počinje jer su dvojica osumnjičenih za ubojstva i torturu u bijegu. Znači, ako banda od 10 razbojnika ubije čovjeka, dovoljno je da jedan pobjegne i suđenje devetorici nikad neće početi. Kakva apsurdna logika hrvatskog pravosuđa!

Postoje li, po Vašim saznanjima, još neke osobe koje su povezane s Lorom, osim direktnih počinitelja, a koje država štiti od procesuiranja i gdje su oni danas?
Lora nije mali, izolirani eksces. Taj logor ili zatvor bio je u funkciji od 1992. do 1997. O tome su znali svi bitni ljudi u gradu, politički i vojni vrh, vojna i civilna policija, bolnice. Ako vi u ambulantu dovedete ranjenika, za tren eto i policije, koju silno zanima kako ste se ozlijedili. A tamo su dolazili ljudi s prostrijelnim ranama, s polomljenim vilicama, isprebijani, s tragovima mučenja strujom… Nikad šef kirurgije ili drugih odjela, na kojima su katkad završavali, nisu podnijeli prijavu policiji. To je bila javna tajna, zavjera šutnje zbog očuvanja pozicije i u korist nekakve Hrvatske, ali neljudske Hrvatske. Ne one koju poštujemo. Tek iza 2000. neka mi je prijateljica prenijela kako joj je majka živjela 500 metara od Lore. Usred ljeta, kad još nije bilo klime, oni bi zatvarali prozore jer od krikova i glasne muzike nisu mogli spavati. Oni kreteni bi raspalili muziku da nadjača krike, ali to su različite frekvencije, ljudski krik se uvijek čuje. Tada sam shvatio da je na samo 200 metara golemi samostan Svetog Ante u Splitu! Nije bilo šanse da su popovi mogli spavati kraj toga! A jesu li kome rekli? To me zanima. Moj glas nije tada imao osobitu težinu, ali bi vrijedio glas iz crkvenih krugova. Mnogi su bili sudionici u šutnji i takvi sudionici danas zaustavljaju stvari.

Vidimo da je Bajić od tada napredovao. Ima li još neko povezan s Lorom, po Vašem znanju, a da obnaša tako odgovornu dužnost?
Nitko osim Bajića. Ima onih koji su moralno odgovorni, ali tako direktno kao Bajić – nitko. Od ostalih koji bi trebali odgovarati, obavezno treba ukazati na zapovjednika Vojne policije, koja je držala te logore, generala Matu Laušića. Ali kome prijaviti? Bajiću?

Spomenuli ste ranije da ste putem izgubili vjeru u Slobodnu Dalmaciju. O čemu se radi?
Dobili smo prije nekoliko godina dokumente koji govore o Bajićevoj ulozi i dali smo ih novinaru Slobodne Dalmacije Petru Doriću, koji je dogovorio sa šefovima da će objaviti priču. Njegov urednik ga je štoviše zamolio da mi kaže da nikome do subotnje objave ne dajem dokumente, a da kasnije mogu kome hoću. Čovjek je napisao članak, koji sam osobno nosio odvjetniku da provjeri treba li što preformulirati kako ne bi bio utuživ. Bio je detaljno pripremljen i kolao je danima između mene i novinara – on je radio svoj posao, ja sam provjeravao faktografiju. Kad smo obojica bili zadovoljni, faksirao ga je Bajiću da se izjasni o dokumentima koji ga inkriminiraju. Umjesto odgovora, očito je uslijedila intervencija. Glavni urednik je kazao: “I ti i Majić ste ludi ako mislite da ću ja to objaviti.” Međutim, pokazalo se da on svakako želi objaviti članak, ali iz cijeloga bi bilo brisano ime Mladena Bajića. A članak govori upravo i isključivo o njemu, njegovoj nečasnoj ulozi u slučaju Lora. Poslao sam srdito pismo uredniku, mom nekadašnjem prijatelju Zoranu Krželju i povukao članak, zaprijetivši u protivnom konferencijom za novinare.

Kako je došlo do te zaštite Bajića? Zbog slučaja Kamensko stekao se dojam da je zaštita obostrana – Ninoslav Pavić nije pozvan na odgovornost iako je njegov, odnosno Todorićev novac upleten u zaduživanje.
Kamensko je samo dio priče. Čitava priča o izgradnji jednog medijskog carstva, a slučaj Kamensko pokazuje da nije samo medijsko u pitanju, ima i kriminalnu komponentu. Preuzimanje Slobodne Dalmacije je sumnjivo, vlasnik EPH sumnjiv je i austrijskim istražnim organima, a tek da čujete novinare njegovih medija. Ne ulazim uopće u to je li kriv! Ali mjesto gdje bi osnovane sumnje trebalo preispitati je upravo Bajićevo tužiteljstvo. A ako vam sloboda ovisi o tužiteljstvu, onda mu se nećete zamjeriti. Istovremeno, kad bi Pavić pustio svoje “pse” s lanca, oni bi Bajića rastrgali za jedan dan! Tako da tu vlada golema ravnoteža straha, jedan drugog ne napadaju. Moja je teorija: tko god od njih padne prvi, drugi će ga slijediti u roku od nekoliko mjeseci. Isto tako, zašto Bajić nikada nije krenuo na šefa Vojne policije Matu Laušića? VP mora imati vojne zatvore, pa neće valjda ubijati ljude! Sporno je što su oni u pravilu postajali logori i mučilišta. Nikoga nije zanimalo kako to da jedan zatvorenik prelazi granicu međunarodno priznatih BiH i Hrvatske, kako se Hrvatska vojska uopće našla u Bosni pa ga dovodi ovamo? Lori dodatnu kočnicu predstavlja pitanje tko je dopustio i naredio prelazak granica zatvorenicima i dovođenje u naše zatvore, a posebno tko je dopustio da se civile stavlja u vojne zatvore. S ovim se složio i državni odvjetnik koji radi na slučaju Michelle Squiccimarro.

Nemamo moralno pravo pribiti na stup srama onog nesretnog Buljubašića, koji je za isti takav nerad bio nagrađen s oko tri tisuće kuna, a ovome daju 21 tisuću i Josipović još kaže: ‘Pa izvrsno ste sačuvali svoje mjesto!’Pa čija bi to bila ingerencija?
Netko iz Ministarstva obrane iz Zagreba, netko ne nisko rangiran. To su ta klupka i ravnoteže straha, koja predstavljaju živo blato za ovu državu. Sve je zapelo u blatu, ništa se ne može procesuirati, sve stoji.

Koje je objašnjenje za Ivu Josipovića, koji brani Bajića?
Meni je to nepojmljivo! O njemu, što se intelekta tiče, imam dobro mišljenje. Ali zaista bode oči ne samo meni, nego i dobrom dijelu javnosti, to što on tako brzo i tako maštovito požuri u Bajićevu obranu. A braniti Bajića znači braniti nerad. Josipović ga brani na način da ispada da je najvažniji posao svakog državnog službenika da sačuva svoj položaj, te da sve podredi tome cilju. A ne, eventualno, da radi posao za koji je plaćen. Zato nemamo moralno pravo pribiti na stup srama onog nesretnog Buljubašića, koji je za isti takav nerad bio nagrađen s oko tri tisuće kuna, a ovome daju 21 tisuću i Josipović još kaže: “Pa izvrsno ste sačuvali svoje mjesto!” Pa mi njega, predsjedniče, ne plaćamo da čuva svoje mjesto, nego da štiti državu. Ispred nosa su mu maznuli dvije milijarde eura, u beskrajno gruboj procjeni, a on se – zagledao u krajolik! I ti mu daš 21.000! Ne, nikome nije jasno zašto ga Josipović brani, to je teško objašnjivo.

Split je jedno od ‘najispražnjenijih’ mjesta u Hrvatskoj što se tiče ratnog protjerivanja iz stanova, od strane ‘naših’. Što se dogodilo s tim slučajevima?
U našoj je arhivi više od 100 takvih slučajeva. To je velik i reprezentativan uzorak. To daje težinu našoj statistici: oko 90 posto ljudi koji su ostali u Hrvatskoj uspjeli su se vratiti u svoje stanove. Velika većina je uspjela u parnicama za nadoknadu štete. Žao mi je što nisu tražili nadoknadu za patnju i boli. Kad vas netko izbaci iz stana i pokrade vam svu imovinu, ugroženo vam je jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na dom. Sud u Strasbourgu posebno tretira uništavanje obiteljskih fotografija, a to je prvo što bi im razbojnici s veseljem pobacali u kontejner. Brisali su im povijest, uvjereni da će zauvijek ostati u tuđim stanovima. A opet je indikativno da su svi ti provalnici, makar u slučajevima koje smo mi pratili, bili nagrađeni. Država im je svima dala stan. Meni je prometna nesreća upropastila kompletno zdravlje. I kad se sve zbroji što ću dobiti na ime odštete, mogao bih si eventualno kupiti nekakav stančić. A ti idioti su dolazili, navlačili one smrdljive uniforme i imamo slučajeve da je vojnik iz Konjica nakon dva dana u Vojnoj policiji – nije takvima ni do kakvog rata bilo – izbacio ženu iz stana. Eno ga još tamo. To je poruka da se kriminal, razbojništvo i ubojstvo u Hrvatskoj isplate. To se ljudima usijeca u svijest i počinju se ponašati u skladu s tim.

Kakva je budućnost procesuiranja ratnih zločina sad kad Haag završava s poslom?
Uvjeren sam da dokle god je Mladen Bajić na čelu tužiteljstva, od tog neće biti ništa. Mi zaboravljamo mjesnu nadležnost splitskog vojnog tužiteljstva, u kojemu je Bajić bio najaktivnija osoba. Dok se njegov šef bavio primarno administracijom, Bajić je vodio slučajeve od Prevlake do Karlobaga. Nova mi je to informacija, da je Vladimir Šeks krajem 1993. godine potpisao zakon kojim se u mjesnu nadležnost splitskog vojnog tužiteljstva stavlja i Gospić. Sve što su na tom području vojnici činili bilo je u Bajićevoj nadležnosti. Nemojmo očekivati da će on raditi protiv sebe.

Mislite da tu nije veći problem izostanak vanjskog pritiska?
U Haškom sudu nastala je jedna vrlo dobra ideja. Oni namjeravaju osnovati informacijske centre u glavnim gradovima nekih državica bivše Jugoslavije. Osobu koja rukovodi pripremama zanimala su naša mišljenja i sugestije prije nego se spuste na teren. Centri bi imali dokumentaciju o zločinima koje je sud prikupio tijekom desetljeća i pol, i ona bi postala dostupna nevladinim organizacijama. Jedno od pitanja je bilo, bi li nam to koristilo. Odgovor je sadržavao i dozu gorčine: to nam, napisao sam, i nije primarno, naš je glavni problem što ne znamo što s dokumentacijom o zločinima koju je prikupila moja organizacija? Ne mogu je odnijeti u Državno odvjetništvo, kad je javna tajna da ono kupuje dodatnu podršku EPH tako što im lifra tajne informacije. To možete pitati u prvom redu njihove novinare. To je prije radio s pokojnim Pukanićem. Imali smo čovjeka koji je naišao na 10 do 15 staraca koji su bježali iz Knina, izašao je iz auta i izrešetao ih, pobio sve. Jedan je bivši vojnik došao do dokumenata o tome, saznao ime ubojice, čak i mjesto gdje je puška zakopana, i on je osobno odnio dokumente Bajiću. Za dva dana je sve izašlo u Nacionalu, a život prijavitelja bio je ugrožen.

O hrvatskom pravosuđu…
Dovoljno je citirati dio iz mog nedavnog pisma istražnoj sutkinji: ‘Ako ste čitajući ovo pismo pomislili da ne poštujem dovoljno hrvatsko pravosuđe, u pravu ste, nemam ni trunka poštovanja prema pravosuđu koje 30 godina ne donosi presudu u parnici, nego me prisiljava da nogom zakoračim u zatvor kako bih je okončao.’

O sebi, Sanaderu i Mirku Norcu…
Mirko Norac nije jedan običan ratni zločinac, nego netko tko je zločine radio na osobito jeziv način, hladnokrvni ubojica. I on, dok tobože izdržava zatvorsku kaznu, sklapa brak, najnormalnije gradi zgradurine, vozi nekakve mercedese, sasvim uredno se razmnožava i izlazi van. Nakon toga Županijski sud pušta van čovjeka koji nam je ukrao milijarde eura. A dovlače u zatvor nekakvog bezazlenog Tončija Majića u crnoj marici, kao vreću krumpira ga drmaju od Splita do Zagreba. Mene bi stavili u zatvor. Pa neće ići tako! Za početak će Županijski sud u Zagrebu tako dobiti po zubima zbog nezakonitih svinjarija koje su uradili u slučaju “zastava”, da će to veoma odgojno djelovati na njih, kad već nema legalnog načina da se građanin suprotstavi njihovom nasilju i samovolji.

O zloporabi psihijatrije…
Da vam pravo kažem, ne znam tko bi to trebao sprečavati. Ja sam odlučio uzdati se u se i u svoje kljuse, a svatko tko mi bude htio pomoći je dobrodošao. Ima jedna izjava Winstona Churchilla koja me nadahnjivala: “Ponekad idemo u rat jer smo potpuno sigurni da ćemo pobijediti, idemo u rat i kad je ishod sasvim neizvjestan, a ima smisla ići u rat i kad je potpuno sigurno da ćemo biti poraženi, jer je puno bolje časno i ponosno poginuti, nego dugo živjeti kao kukavica i hulja.” Ali nemojte to krivo primijeniti na moj slučaj. Ja sam od samog početka znao da ću pobijediti hrvatsko pravosuđe. Jer su glupi i rade previše grešaka. U svojoj bahatosti ne znaju realno procijeniti odnos snaga. Postoji samo jedan način na koji može završiti moj rat s njima, a to je da će kao prebijeni psi bježati iz ovoga slučaja, podvijena repa. Ali neću im dopustiti da tek tako odu. Netko mora odgovarati za teške klevete koje su dospjele u javnost, a netko će bogami platiti i zbog nezakonitog privođenja. Jedino je pitanje koliko će mjeseci proteći do toga.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr