Slaven Tolj, umjetnik i aktivist, pokretač inicijative Srđ je naš, bivši voditelj art radionice Lazareti i aktualni ravnatelj Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost (MMSU) u Rijeci, u Intervjuu tjedna za Danas.hr otvoreno je progovorio o stanju u Dubrovniku, vladavini gradonačelnika Andre Vlahušića, krupnom kapitalu, novoj "eliti" i sitnim, privatnim interesima koji uništavaju grad Dubrovnik.
Gradonačelnik Vlahušić je opasan i pritom hiperaktivan čovjek, koji opsesivno provodi svoje zamisli pokazujući pritom strašan prezir prema životu.Tolj se prije šest mjeseci preselio iz Dubrovnika u Rijeku, gdje je prihvatio mjesto ravnatelja MMSU-a.
Preselili se ste u Rijeku, gdje vam je ponuđeno mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Kada ste govorili o razlozima svoga preseljenja, kazali ste i da je jedan od njih stanje u Dubrovniku, točnije – gubitak identiteta grada. Kako se to konkretno odražava? Razgovore o Dubrovniku u posljednje vrijeme izbjegavam. Kao da bolujem od civilnog PTSP-a koji se pojačano aktivira na samu pomisao na Dubrovnik i na zlo koje ga je zadesilo. Ipak, kada pomislim na ljude koji se još uvijek bore za grad, znam da nije sve izgubljeno i da postoji taj bolji Dubrovnik. Građani Dubrovnika su pokazali da im je stalo, da imaju pameti i ljubavi i da se znaju boriti. Utoliko sam imao krivo kada sam rekao da je grad izgubio identitet, jer identitet grada čine njegovi stanovnici. Koliko je ta borba uzaludna i kakav će rezultat polučiti, to je već drugo pitanje.
Dubrovnik je, istaknuli ste, postao destinacija. Svjedočimo rijekama turista u ljetnim mjesecima u gradu, a svojedobno je dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica molila Dubrovčane da ne izlaze iz svojih kuća u vrijeme velikih gužvi. Kako je živjeti u takvom Dubrovniku? Turisti i gužva nisu problem, nego osjećaj da su lokalni stanovnici potpuno marginalizirani, da smo samo tijela koja zauzimaju skup prostor. Naše postojanje tek je smetnja grabežljivcima privučenima ljepotom Dubrovnika. Potrebno je ubiti duh grada, napraviti grad mrtvim da bi lešinari nesmetano mogli podijeliti svoj plijen. Dubrovnik je grad koji je izgubio mjeru, grad na čijoj se baštini parazitira i kojemu svakodnevno kradu dušu u ime profita.
Dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić razmišlja o tome i da naplaćuje ulaznicu na Stradun, korištenje javnog WC-a naplaćivat će se 10 kuna. Što mislite o tome? Nedavnom izjavom da će penalizirati sve one koji samo šetaju Stradunom, a ništa ne koriste i ne plaćaju, ponovno je pokazao svoju bešćutnost i ludost. Monstruoznost takve izjave najbolje ocrtava njegov i njihov mentalni sklop. Gradonačelnik je opasan i pritom hiperaktivan čovjek, koji opsesivno provodi svoje zamisli pokazujući pritom strašan prezir prema životu.
Kazali ste i da osjećate da vas ljudi u Dubrovniku doživljavaju kao konfliktnu osobu. Što znači biti umjetnik aktivist u nekom hrvatskom gradu? Dubrovnik je ipak mali grad i svatko poznaje svakog. Ljude s kojima ste u sukobu sretali ste možda svakodnevno... Kako je nositi se s time? Kazao sam da sam kontinuirano bio u konfliktu sa svjetonazorom koji predstavljaju ljudi poput Andre Vlahušića. Tek sada s distance vidim koliko me ta situacija izbacila iz ravnoteže, koliko me uprljala i koliko sam bio izložen. U jednom trenutku osjetio sam da više ne mogu i da me čak i podrška sugrađana i sam razgovor o tim temama iscrpljuju, da udaram glavom u zid.
Do prije nekoliko godina Revelin je bio javni gradski prostor, da bi se namještenim natječajem pretvorio u ovo što je sada i dobio naziv culture club, kojim se gradonačelnik cinički sprda s idejom kulture. Revelin funkcionira kao mjesto promocije ideja i svjetonazora te nove kaste "uglednih" ljudi, koji će jedan dan cupkati na Rozgu ili Stavrosa, u istom prostoru biti ugledni gosti na svečanom primanju ili večeri u organizaciji gradske uprave, ili pljeskati kastrovskim govorima gradonačelnika. Nedavno je na lokalnoj televiziji gradonačelnik promovirao svoja "dostignuća" i nije propustio reći da se eto on brine za bolji život građana, a ne kao neki Srđ je naš, koji je pobjegao u Rijeku, a tobože se zalagao za bolji Dubrovnik. Kako se nositi s takvim primitivizmom? Kakav je odgovor zaslužio? Šamar? Prezir? Ignoriranje? Ne znam, ali znam da je dobro što ga sutra neću sresti na ulici. Ja sigurno nisam konfliktna osoba, ali definitivno nisam čovjek koji će šutke podnositi nasilje.
Što će biti s Art radionicom Lazareti koju ste vodili 25 godina? Čini se da je se na različite načine pokušavalo izbaciti iz Lazareta kako bi se ti atraktivni prostori mogli prenamijeniti u nešto drugo. Koji interesi stoje iza toga? Art radionica Lazareti nastavlja s radom zahvaljujući upornosti i predanosti ljudi koji su godinama vezani za taj prostor i program. Srđana Cvijetić, moja dugogodišnja suradnica u Lazaretima, prihvatila je odgovornost vođenja ARL-a i siguran sam da će nastaviti razvijati program na najbolji mogući način. Neposredno prije mog odlaska u Rijeku, još jednom, kao i stotinu puta prije, pokušali su zaustaviti našu aktivnost. Takva situacija traje već dugi niz godina i kao što se čitav grad percipira kao plijen tako sudbinu grada dijele i Lazareti. Ljudima koji sve gledaju kao profit u koji nisu ništa uložili, osim spremnosti da prodaju sve što se prodati može prvom kupcu koji se pojavi, nevjerojatna je i sama mogućnost da mi postojimo. Ulogu Art radionice Lazareti ne mogu razumjeti, kao što ne mogu razumjeti ništa što nadmašuje njihovu suženu svijest i male interese.
Od još jednog atraktivnog dubrovačkog prostora – tvrđave Revelin – napravljen je takozvani kulturni klub, koji, zapravo, većinom funkcionira kao diskoklub. Je li se Revelin mogao iskoristiti bolje? Do prije nekoliko godina Revelin je bio javni gradski prostor, da bi se namještenim natječajem pretvorio u ovo što je sada i dobio naziv culture club, kojim se gradonačelnik cinički sprda s idejom kulture. Revelin tako funkcionira kao mjesto promocije ideja i svjetonazora te nove kaste "uglednih" ljudi koji će jedan dan cupkati na Rozgu ili Stavrosa, u istom prostoru biti ugledni gosti na svečanom primanju ili večeri u organizaciji gradske uprave, ili pljeskati kastrovskim govorima gradonačelnika. Ulaz u diskoklub ujedno je arheološki muzej, ali to nije sve, tu je i virtualni muzej Dubrovnika skriven iza tila i platnenog tunela koji nas vodi do diskokluba. U virtualnom muzeju skladište se istovremeno glomazne čaše u kojima plešu striptizete. Ukratko, Revelin izgleda onako kako bi čitav Dubrovnik prema tom scenariju trebao izgledati. Današnji Revelin materijalizira ukus nove "elite".
Dajte nam referendum i nemojte nas više uvjeravati pričama o blagostanju koje donosi golf. Nedavno smo svjedočili još jednom političkom igrokazu na kulturnoj sceni u Dubrovniku – smjeni Antuna Maračića s mjesta ravnatelja Umjetničke galerije, koja je obavljena u prosincu prošle godine unatoč tome što je Maračić Umjetničku galeriju uspješno vodio 12 godina. Na njegovo mjesto postavljena je Vesna Delić Gozze, koja nema iskustva na području moderne i suvremene umjetnosti, a inače je bliska gradonačelniku Andri Vlahušiću. Maračić je smijenjen po kratkom postupku. Maračić je potjeran odlukom vlastodržaca grada koje je iritirala njegova profesionalnost i dosljedno čuvanje autonomije i razine programa Umjetničke galerije. Brutalnost kojom su proveli svoju volju i način na koji su skoro fizički izbacili Maračića iz grada izraz je dvanaestogodišnje akumulacije frustracija onih ljudi koji su ksenofobno i s istim primitivnim stavom dočekali dolazak Maračića u Dubrovnik. Maračić je unatoč takvoj atmosferi izgradio program UGD prema visokim kriterijima i uredio Muzej. Istjerivanjem Maračića iz UGD-a osvojili su tako još jedan atraktivan prostor za organizaciju "evenata", jeftinih zabava i još jeftinijih "kulturnih" provincijskih prezentacija. Uvrede koje je na kraju pretrpio od gradskih čelnika – gradonačelnik mu je ponudio polugodišnju socijalnu pomoć, a njegov sudrug iz sudnice Vićan je rekao da se za sudbinu Maračića ne brine jer će zahvaljujući svojim kvalitetama postati direktor Louvrea, itd. – svjedoče o tome tko vlada gradom i kakvog vulgarnog svjetonazora su taoci svi građani Dubrovnika.
Možete li usporediti vladavinu Dubravke Šuice i Andre Vlahušića u Dubrovniku?Vido Bogdanović, bivši gradonačelnik Dubrovnika, jednom je rekao da je Vlahušić muška Šuica.
Borite se protiv projekta gradnje golfa na Srđu držeći da je taj projekt, zapravo, samo paravan za apartmanizaciju. Uostalom, to je prije par dana priznao i ministar Veljko Ostojić. No, retoriku je zatim ublažio i kaže da ne vidi problem u tome. Kako to komentirate? SDP se u predizbornoj kampanji zalagao za referendum po ovom pitanju ako to građani Dubrovnika budu tražili, da bi, kao i gradonačelnik, sada zaboravio na to. Građani Dubrovnika zahtijevaju referendum, a taj zahtjev svi ignoriraju. S kojim pravom? Nećemo dozvoliti da se o sudbini Dubrovnika odlučuje mimo volje građana. U ovaj koruptivni projekt uključeni su svi politički akteri, od Sanadera do Mesića. Otvaranje pozadine ovog slučaja ne odgovara mnogima i stoga projekt ide dalje unatoč očitim nezakonitostima i kriminalnoj pozadini.
Na Srđu će se graditi ekskluzivne vile. S druge strane, Maja Brinar-Frenkel, supruga izraelskog investitora Arona Frenkela, tvrdi da Srđ neće biti zatvoren za Dubrovčane. Upravo suprotno, tvrdi. No, je li to dvoje uopće spojivo? Zašto bismo vjerovali gospođi Brinar-Frenkel? Kakav kredibilitet imaju njene izjave nakon propagande kojom smo izloženi proteklih godina i koja vrijeđa zdravu pamet? Dajte nam referendum i nemojte nas više uvjeravati pričama o blagostanju koje donosi golf.
U što bi se Dubrovnik mogao pretvoriti realizacijom ovog projekta? Ovim projektom Dubrovnik gubi budućnost i jednom zauvijek se definira isključivo kao turistička destinacija u kojoj će građani biti samo jeftina radna snaga za interese nečijeg privatnog profita.
Reakcija na plakat koji prikazuje nježan odnos između dvije zagrljene "kiči" figurice daje pravo svakom nasilniku koji misli da se ima pravo fizički obračunati s ljudima koji ne dijele njegov svjetonazor. Hoće li se tada netko posramiti? Hoće li tada Crkva zaštititi ljude kojima je jedini grijeh to što se vole. Posljednjih dana svjedočimo i cenzuri u kulturi u režiji zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ravnatelja Gavelle Darka Stazića u vidu skidanja plakata za predstavu koja tematizira priču o lezbijskom paru. Plakat je uklonjen samo zato jer se s njim nije slagala Crkva. Što nam to govori o društvu u kojem živimo? U Dubrovniku je Crkva prošle godine zabranila prikazivanje filma Parada. Primitivizam i netolerancija kojima smo okruženi zastrašuju. Stavovi Crkve i stvaranje histerije oko zdravstvenog odgoja, kao i zabrana plakata poticanje su na nasilje. Zašto je zbog poticanja na terorizam priveden komandir Šamil, a ne i Valentin Pozaić koji poziva na "novu Oluju" i rušenje "nenarodne" vlasti? Danas sam vidio sramotnu naslovnicu Vijenca, dvotjednika za kulturu Matice hrvatske, na kojoj je parafrazirana tema zabranjenog plakata s pionirima u zagrljaju. Reakcija na plakat koji prikazuje nježan odnos između dvije zagrljene "kiči" figurice daje pravo svakom nasilniku koji misli da se ima pravo fizički obračunati s ljudima koji ne dijele njegov svjetonazor. Hoće li se tada netko posramiti? Hoće li tada Crkva zaštititi ljude kojima je jedini grijeh to što se vole.
Što uopće znači biti nezavisan umjetnik u Hrvatskoj? Svjedočimo tome da neka naša najveća umjetnička imena jedva preživljavaju... Da nisam prihvatio mjesto ravnatelja MMSU i sam bih bio u takvoj situaciji. Crtica sa suđenja Sanaderu o slikaru, predugo naslikanoj ruci i ateljeu, slika je stanja u kojem se nalaze umjetnici u ovom društvu.
Već ste tri mjeseca u Rijeci. Možete li usporediti ta dva grada? Ne mogu.
