I tri godine nakon konačne propasti Kamenskog njegove radnice na sudovima još uvijek vode bitku da im se isplate njihove neisplaćene plaće, dok isti oni koji su uništili to poduzeće slobodno šeću gradom. "Ispada na kraju da smo za Kamensko kažnjene mi, a ne lopovi koji su ga opljačkali", kazala nam je u intervjuu tjedna Đurđa Grozaj, koja je zajedno sa svojim kolegicama pokrenula Udrugu Kamensko i osmislila "program preživljavanja" kroz koji bi barem dio žena u udruzi dobivao plaću.
Hrabre žene iz udruge 27. rujna u Zagrebu u sklopu manifestacije Zagreb za Kamensko imale su modnu reviju na kojoj su predstavile svoje kreacije koje su nosile njihove polaznice tečaja šivanja. Bila je to njihova mala pobjeda nad sistemom koji ih nemilosrdno gazi već godinama.
Datum koji ste odabrale za održavanje ove manifestacije važan je za bivše radnice Kamenskog. Taj datum ima svoju simboliku. Na taj smo dan mi marširale Zagrebom boreći se da zadržimo svoju tvornicu. Uzele smo ga jer smo na taj dan bile na vrhunce svoje borbe za Kamensko. No, nismo uspjele. Lopovi su bili jači. Danas želimo da taj dan postane tradicija, "Zagreb za Kamensko", da se na taj dan sjetimo svih tvornica koje su nestajale. Osim revije imale smo i tribinu Novo žensko radništvo, i kroz nju i takve tribine nastavit ćemo se boriti.
Našu reviju nosile su žene od 20, 40 i 60 godina. Želja nam je da se izborimo za društvo u kojem će se jednako tretirati ženu od 20, 40 ili 50 godina, društvo u kojem neće biti moguće da se izvrijeđa 20-godišnjakinju koja traži posao da je premlada i da nema iskustva, ili 40-godišnjakinju da je prestara i da je baba. Svaka žena ima pravo da ju se jednako tretira i da joj se pruži jednaka šansa.
Želja nam je da se izborimo za društvo u kojem je će se jednako tretirati ženu od 20, 40 ili 50 godina, društvo u kojem neće biti moguće da se izvrijeđa 20-godišnjakinju koja traži posao da je premlada i da nema iskustva, ili 40-godišnjakinju da je prestara i da je baba.Upravo to dogodilo se bivšim radnicama Kamenskog. Ostale su bez posla onda dok još imaju i volje i želje za radom, a poslodavci ih ili ne trebaju ili ne žele. Kako ste se tada osjećale? Mi smo tada bile potpuno šokirane, izgubljene u vremenu i prostoru. Kada vam se tako nešto dogodi u 50-im godinama života, kada si još premlad za mirovinu, a prestar za takozvano tržište rada, shvatite da se prvo treba posložiti. I sve ono što smo tada radile, i štrajkale glađu i prosvjedovale Zagrebom, bile glasne koliko smo mogle biti, sve to nije bilo dovoljno – dotaknule smo dno. Ali stvar je u tome što nismo htjele ostati na tom dnu. Ako želiš mijenjati stvari, moraš prvo mijenjati sebe. I tako smo mi krenule. Bio je to težak put na kojem smo nailazile na mnogo prepreke, ali smo upoznale i puno dobrih ljudi. Novinari su tada bili naš glas, oni su upozoravali da smo mi tu i da želimo raditi, a ne prositi. Jer najveće je poniženje kad netko od tebe želi napraviti prosjaka, a mi se s tim statusom nismo mirile nikada.
Sve institucije su zakazale po pitanju Kamenskog, čak su išli na to da se izglasa zakon da kad prođe određeni rok na burzi, da te žene, iako imaju i po 30 i nešto godina staža, nemaju pravo na naknadu do mirovine. One su sad samo broj bez da se itko posramio zbog toga i zapitao se od čega će te žene živjeti.
//www.youtube.com/embed/3Rl5AXDt47Y
Jednom smo tako došle i do jednog kontakta za posao. Na razgovor smo poslale onu kojoj je bilo najteže među nama. I što je doživjela? Iako se prije odlaska na razgovor nadala, sretna što će se opet pokrenuti, nakon dva sata je došla sva u suzama jer ju je taj isti poslodavac izvrijeđao da je baba. Zapravo joj je kazao da kako ju nije sram što je došla pitati za posao, da ima puno mlađih koje čekaju.
Ipak nismo odustale, sve to guralo nas je da se borimo svojim rezultatima protiv te nepravde, da svojom voljom i znanjem pokažemo da nismo "babe", da puno vrijedimo i da smo zaslužile raditi i imati svoju šansu.
Kako se osjećate danas kada se sjetite Kamenskog. Iako su prošle tri godine, odgovorni za uništenje tog poduzeća nisu procesuirani, niti je priča rasvijetljena. Kao jedna od organizatora štrajka glađu, borim se od samog početka. I mislim da sve ovo što smo zajedno napravile, ne bi imalo smisla ako se ne bi provelo do kraja. A kraj će biti kada budu procesuirani i kažnjeni svi koji su nas uništili, kad dobijemo naše plaće koje nam duguju i naše otpremnine, te tri i pol godine neplaćenih poreza i doprinosa. Iako nam je trebalo odmah dati naše novce koje smo pošteno zaradile, mi ih još čekamo. I dok čekamo, osmislile smo svoj program preživljavanja, koji sada provodimo. Nećemo se umoriti ni stati dok god sve ovo ne bude gotovo, dok svi oni ne budu procesuirani i kažnjeni i dok ne dobijemo svoje. Ni tada, nikad nećemo zaboraviti, ali neće nas tako jako boljeti. Jer godinu dana raditi dok ti nije isplaćena plaća i dok na ovrhama gubiš sve ono što si cijeli život gradio, teško je za shvatiti. To je sramota 21. stoljeća.
Kraj će biti kada budu procesuirani i kažnjeni svi koji su nas uništili, kad dobijemo naše plaće koje nam duguju i naše otpremnine, te tri i pol godine neplaćenih poreza i doprinosa.Postoje li naznake kada bi mogla biti isplaćena ta plaća? Prošle godine smo na Trgovačkom sudu imale šest ročišta. To je jako veliki uspjeh za naše sudstvo. Odluka suda je u našu koristi, ali uložena je žalba. Sada, koliko će dugo to trajati, ne znam, ali se nadam ne predugo. Jer puno bivših radnica Kamenskog je već umrlo, i tu sirotinju neće ni vidjeti. Vjerujem da će se naći neka doza solidarnosti u tim sudskim glavama za nas, to nam je novac za golo preživljavanje, i nekome bi život značilo da dobije te svoje plaćice, a ne da to tako dugo mora čekati. Neka čeka lopov, on je dosta pokrao. Trebalo bi puno toga mijenjati u našem društvo, a naročito zakone koji bi onda sprječavali da se to događa.
Od štrajka glađu i totalnog beznađa i besperspektivnosti, došli ste do svoje male udruge i modne revije. Za skinuti kapu. Ja sam ponosna na svoje kolegice i na sebe. Na tom putu nismo prodale sebe, ostale smo svoje i prepoznatljive. Prije štrajka glađu kucale smo na puno vrata raznih institucija, od DORH-a do inspekcije rada, Porezne, svih živih, no svugdje su nam zatvarali vrata. Jednostavno bile smo preslabe za njih. Dan prije štrajka glađu bile smo kod Severa (Krešimir Sever, sindikalist, op.a.) u njegovom lijepom staklenom kavezu, nadajući se da će nam pronaći neko rješenje kad nas je već pozvao, međutim on nas je zvao da nam kaže da štrajk glađu nije po zakonu i da nije normalno da to radimo jer time ugrožavamo svoje zdravlje. Ja sam ga pitala ima li on nešto konkretno da se to promijeni, neki način na koji možemo dobiti svoje zaostale plaće, jer mi smo u Kamenskom grcale u poslu, a novac nam nitko nije dao. Sever je kazao da nema. I jedino što nam je preostalo bilo je da damo svoj život na licitaciju, da im svima damo do znanja da je to štakornjak od tvornice iz vana, ali da unutra rade žene, žene koje ne dobivaju svoju plaću, žene koje se moraju skrivati od drugih žena da ih ne vide kako stari kruh glođu, žene koje su si radile šampon od starog sapuna da mirišu na žene.
Jedini koji nas nisu ostavili u tom trenutku su mediji. Mi smo novinarima dva dana bili vijest, ali treći dan oni su živjeli zajedno s nama našu tugu i bol, bili su zajedno s nama u šatoru u tom parku na zgužvanom kartonu na šest stupnjeva, na onoj rosnoj travi. Oni su s nama živjeli tu našu bol i kroz nas svatko je nekoga svoga prepoznao. Kad smo osnovale udrugu još smo se pola godine nalazile u tom parku, gledale vremensku prognozu kada nema kiše da možemo biti zajedno, jer jedan dan u tjednu mi smo morale biti zajedno da ne poludimo. Nitko nas nije razumio kao mi jedna drugu.
//www.youtube.com/embed/0YoR-1DYJTs
Jako je teško kada u 21. stoljeću moraš brojati rižu da vidiš koliko možeš skuhati kako bi za dva dana opet imala nešto na tanjuru. Doma plačeš da te nitko ne vidi i ne čuje, a vani dižeš glavu i ideš se boriti. Rekle smo dosta, nećemo više plaćati zato što smo poštene, to moraju ovi lopovi koji su sve pokrali i uništili. Imale smo puno padova, ali smo uvijek na tom putu imale ljude koji su nas dizali i koji nam nisu dali da odustanemo. To je taj mali čovjek koji je uz nas prepoznao priliku da mijenjamo loše na bolje.
Koliko vas danas radi u udruzi? Šest ih je radilo kroz javni rad, ali sad im je istekao taj ugovor tako da su opet doma, prepuštene sebi i svojoj tuzi. Za četiri još nije prošao taj rok, a dvije još volontiraju zajedno sa mnom.
Ponosna sam na svoje kolegice i na sebe. Na ovom putu mi nismo prodale sebe, ostale smo svoje i prepoznatljive.Za rad su vam trebali i strojevi, materijali. Kako ste ih uspjele nabaviti? Mi smo tu došle s velikom nulom. Zato smo se prvo dogovorile sa stečajnim upraviteljem i njegovim zamjenikom da idemo u Kamensko jer je poduzeće imalo kvalitetne strojeve koje smo htjele kupiti. Ali kad smo se našli u Kamenskom, ne znam kako da vam opišem tu tugu, muku i bol, tamo nismo našle ništa osim štakora. Kreč je padao po podu, stubišta rasklimana, neka trula tišina. Vremeplov te vrati u one sretne trenutke kada su žene išle na gablec, kad su se veselile svojim pauzama. Bilo je to jako bolno i teško i mislim da moja noga više nikad neće kročiti unutra jer previše boli.
I opet su nam pomogli ljudi, poklanjali su nam svoje uspomene, mašine su stizale iz Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika. Stizale su autobusima. I kad smo imale i mašine i materijale, pogodila nas je poplava i u dva sata sve smo izgubile. Dođe ti da sjedneš i plačeš. To je bile u prosincu. Ali opet smo se posložile i krenule dalje, i ponovno su nam ljudi pomogli, donirali nam svoje kućne mašine. Nama, su, međutim, trebali industrijski strojevi, a kućne mašine smo iskoristile za edukaciju i na njima učimo djevojke, žene, pa i muškarce.
Četiri mašine smo dobile donacijom. Prije mjesec dana kupile smo jedan specijalni stroj za lijepljenje koji nam je omogućila gospođa Vlasta Crnobrnja koja je u međuvremenu preminula, ali mašina će nositi njezino ime. Rupičarku nam je kupio naš predsjednik i dali smo joj ime Josipovićka, to je specijalni stroj koji radi rupice. Jedna po jedna dolaze mašine i koja dođe do nas, dobije ima donatora.
Pomagali su nam ljudi, poklanjali su nam svoje uspomene, mašine su stizale iz Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika. Stizale su autobusima.Imate li planova za dalje? Imamo puno kolegica kod kuće koje čekaju našu pomoć. Puno njih neće imati čime kupiti drva jer zima dolazi, a puno njih nema ni za kruh. I možda ću vam sada zvučati smiješno, ali ja sam jako sretna i optimistična jer sada pregovaramo s gradom da dobijemo veći prostor. Radi se o projektu koji radimo s Tekstilnim fakultetom. U taj novi prostor bi nam prebacili mašine i mogle bismo zaposliti bar još 25 do 30 kolegica koje dugo čekaju i kojima je najteže. Još ne znamo gdje bi bila ta prostorija, ali bi, kako nam je rečeno, imala oko 800 kvadrata. Ja se nadam samo dobrom jer taj osjećaj kad smo prvu kolegicu zaposlili, njezine suze i sjaj u oku kad smo joj rekli da ima ugovor na šest mjeseci, nema tog novca koji bi to nadoknadio.
