Na današnji dan, 15. siječnja prije 22 godine Hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.
Tog 15. siječnja 1992. kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika.
Na svoje je, tada priznate granice, Hrvatska izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, nakon šest godina.
Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji je poručio: "Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana".
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje od tadašnje SFRJ proglasila je i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale.
Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991., a prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedila ju je Ukrajina (11. prosinca), te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.
Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Vatikana, Hrvatsku je priznao San Marino.
Tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).
Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članica Ujedinjenih naroda, a 21 godinu nakon međunarodnog priznanja postaje i članicom Europske unije.
Nakon ispunjavanja dosad najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana, Hrvatska je u prvoj minuti 1. srpnja 2013. ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni strateški cilj, postavši 28. članicom EU-a.
Ovo je dan kad su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija, dan kad smo stvorili temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija, rekao je tog 1. srpnja u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.
