Prije dvadesetak dana, 11. rujna, na ministra rada Josipa Aladrovića srušio se pano Mladeži HDZ-a i to baš kad je objašnjavao kako "ne treba sve probleme koji su se pojavili u poslovanju hrvatskih tvrtki vezati za sam Covid". Aladrović je tog dana, uz ministra Ivana Malenicu, bio jedna od glavnih zvijezda na obilježavanju Nacionalnog dana Mladeži HDZ-a. Njih su se dvojica u državne visine vinula upravo iz redova Mladeži i predsjednik stranke i Vlade Andrej Plenković rado ih, uz Karla Resslera, ističe za primjer pripadnicima stranačkog podmlatka.
To što se ni jedan ni drugi kao ministri ne mogu pohvaliti dobrim rezultatima u svojim iznimno važnim resorima, nije važno. Važno je samo da su HDZ-ovci koji vjerno slijede voljenog vođu i koji znaju dobro pričati propagandne bajke o životu u Hrvatskoj.
Ministar Aladrović u srijedu je gostujući na HRT-u kod Romana Bokovića ustvrdio da je "Hrvatska fenomenalno mjesto za život", u kojoj plaće i penzije rastu, iseljenici se vraćaju i doseljavaju stranci te da se on za hrvatsku budućnost i perspektivu mladih ljudi ne boji. Nije nimalo čudno da se ne boji za budućnost i perspektivu mladih, koji inače iz ove zemlje u stotinama tisuća bježe glavom bez obzira, jer iz perspektive pripadnika Mladeži HDZ-a, život u Hrvatskoj pravi je san.
Mioković kao maskota
Nema tu siromaštva, nezaposlenosti, nema ni kazni za vožnju u pijanom stanju ili vrijeđanje policajaca, a kad ti dosadi biti šef lokalne mladeži, uđeš preko reda u Sabor, pa za šeficu mladeži postaviš svoju djevojku. Ili postaneš sjajno plaćeni ministar i(ili) saborski zastupnik bez ikakvog relevantnog političkog ili radnog iskustva. Ili budeš poslušan šef Mladeži HDZ-a kao Ivan Vidiš pa te Aladrović u lipnju ekspresno lansira na poziciju državnog tajnika.
Ili budeš šef sisačke Mladeži HDZ-a, pa postaneš predsjednik zagrebačkog Studentskog zbora i trošiš kao lud. Iako je brzinski napustio redove Mladeži kad se javnost skandalizirala što je uludo potrošio 700 tisuća kuna, Mihovil Mioković toliko je tipičan HDZ-ovac da bi ga mogli koristiti kao maskotu. I on to zna. Zato i poručuje da je HDZ bila i ostala njegova jedina stranka i da će "spremno čekati poziv za ponovno učlanjenje".
Kao svaki pravi HDZ-ovac, napredovao je zahvaljujući partijskoj knjižici, dano mu je da raspolaže novcem poreznih obveznika kako mu padne na pamet i pritom je potpuno nesvjestan vrijednosti novca koji mu se nađe u rukama. Ne zna što znači živjeti od svog rada i koliko je znanja, vještina, snalažljivosti i radnih sati u ovoj zemlji potrebno da bi se zaradilo sedam ili 700 tisuća kuna.
Lakonski će kupiti protuvjetrene kišobrane za iznos tri mjesečna minimalca 52.000 hrvatskih radnika. Prvo će smuljati da je jedan od laptopa od 40.000 kuna dao studentu s Banije čije je računalo stradalo u potresu, pa će medijima slati ispravak u kojem će ustvrditi kako bi bilo suludo da je to učinio. Voli luksuz, sefove za oružje, skupe tečajeve za "razlučivanje bitnog od nebitnog" koje ni ne dovrši; digitalizira se kupnjom najskupljih računala i mobitela koji, dakako, performansama uvelike nadmašuju njegove kognitivne sposobnosti. Očekuje od javnosti da bude zadovoljna i sretna što je "transparentno" objavio na kakve je sve gluposti, uz blagoslov dužnosnika zagrebačkog Sveučilišta, spiskao 700.000 kuna.
Zaboravili ga naučiti da transparentnost nije poželjna...
Da pitanja o Miokoviću nisu postala neugodna za samog premijera, gotovo sigurno bismo ga uskoro gledali u Saboru, Banskim dvorima ili Europskom parlamentu, gdje bi mogao od starijih stranačkih dužnosnika brzo naučiti da se državna lova uvijek i u pravilu troši samo i isključivo - netransparentno. U tom bi ga slučaju i predsjednik stranke i Vlade Andrej Plenković do samoga kraja zdušno branio, baš kao i desetke svojih bivših i sadašnjih ministara, saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika i načelnika koji su netransparentno punili dok je duvalo.
Ovako, Mioković je morao (privremeno) napustiti voljenu stranku samo zato što je premijera Plenkovića strašno naljutilo da se tako transparentnog HDZ-ovca povezuje s HDZ-om.
