Članovi sindikata Akademska solidarnost od svog osnutka radili su na Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju. U njoj detaljno argumentiraju zašto je podvrgavanje obrazovanja potrebama tržišta pogubno za znanost i obrazovanje, pa onda i društvo, te pozivaju Jovanovića da uvaži njihova načela temeljena na drugačijem vrijednosnom okviru. Iako je Deklaracija stigla na adresu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odande se o njoj još nisu izjasnili. Čitavu Deklaraciju možete pročitati OVDJE. A čemu vodi komercijalizacija fakulteta, kojoj smjera i Kukuriku vlada, razgovarali smo s članom Akademske solidarnosti i znanstvenim novakom na Akademiji dramske umjetnosti Goranom Pavlićem.
Želimo da pitaju one kojih se to tiče
Akademska solidarnost proteklih mjeseci radila je na sastavljanju Deklaracije. Zašto ste se upustili u pisanje tog dokumenta? Kao što jedan od zahtjeva same Deklaracije govori, mi tražimo da se politike koje se bave, organiziraju i sistematiziraju područje visokog obrazovanja donose u konzultacijama s bazom, dakle odozdo, na način da se konzultira one koji su tim politikama pogođeni i one koji bi po prirodi stvari mogli o tome najviše znati. Nezadovoljni praksama svih dosadašnjih Vlada, Vladinih tijela i privremenih tijela koja su organizirana u reformske svrhe, kao i djelovanjem postojećeg sindikata (NSZVO-a, op.a.) u nekim aspektima, odlučili smo gotovo slučajnom grupacijom nekoliko desetaka zainteresiranih sveučilišnih profesora i drugih radnika krenuti u problematiziranje aspekata za koje smo smatrali da se nedovoljno problematiziraju, a to su neke vrste mjera koje se ad hoc donose na više ili manje transparentan način i koje onda proizvode nepredvidive učinke koji su vrlo često vrlo negativni. Potaknuti takvom općom atmosferom, sindikat Akademska solidarnost oformio se službeno prošlog proljeća i krenuo sa sistemskim obrađivanjem najaktualnijih problema koji se tiču nove zakonske regulative tog područja. To je postala baza koja je u Deklaraciji precizno obrađena, konzultirajući široku znanstvenu literaturu o tome, kao i ugledajući se na neke slične aktualne prakse širom svijeta.
Jovanovićeve vrlo neukusne kvazipjesničke metafore
Mi smo uvijek spremni na oblik najradikalnijih mjera, kao što je štrajk, ukoliko se pokaže da Vlada i tijela koja će se baviti novozakonskom regulativom ne pokažu razumijevanje i ne uključe sva naša načela u svoje razmišljanje i pokušaju to primijeniti u konkretna pravila.U Deklaraciji pišete da Program gospodarskog oporavka RH uključuje i izgradnju sustava obrazovanja i znanosti koji privilegira razvoj onih znanstvenih disciplina i istraživanja koja su tržišno isplativija i koja su od neposredne koristi gospodarstvu. To su zagovarali i bivši ministar Radovan Fuchs, a danas Željko Jovanović. Možete li objasniti zašto je to po vama problematično? Jovanović u tome vidi rješenje. Ministar Jovanović je u zadnjih nekoliko istupa po tom pitanju koristio vrlo neukusne kvazipjesničke metafore o potrebi proizvodnje radnika ili resursa za tržište, o tvornicama novih kadrova i slično. S pozicije koju on zauzima prilično je neodgovorno tretirati jednu tako kompleksnu problematiku na banalan i površan način. Naime, principi baratanja poduzećima i ekonomskim subjektima nisu jednostavno i pravocrtno primjenjivi u drugim domenama. U sveučilišni, visokoobrazovni i znanstveni sustav ne može se direktno primijeniti ta vrsta korporativne kulture koja, navodno, proizvodi uvijek nedvojbeno pozitivne učinke. Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da se u nekim kratkoročnim bilancama može pokazati opravdanost i isplativost takvih mjera, no dugoročno one nisu nikakav jamac i mogu uvelike destabilizirati sam sustav znanosti.
Irski poučak
Primjer? Najočitiji primjer za to je Irska, koja je tijekom prvog desetljeća 2000. bila predstavljena kao ogledni model kako se treba organizirati, i s velikom potporom obrazovanju u informatičkom sektoru. No, dolaskom ekonomske krize pogođeni su svi sektori gospodarstva, pa tako i informatika, i odjednom ogroman kadar obučen jedino za informatičke poslove postaje izlišan jer posla više jednostavno nije bilo. U socijalnom smislu događa se ogromna migracija irskih informatičkih stručnjaka koji su prisiljeni iseljavati. U tom smislu mi na nekoliko mjesta u Deklaraciji navodimo da nema bitne razlike između protekle i ove Vlade, pa ne upućujemo kritiku samo Radovanu Fuchsu, nego primjećujemo i u programu Kukuriku koalicije da se te tendencije prelijevaju u nove obrazovne politike. Akademska solidarnost je prionula radu na Deklaraciji upravo uzimajući ozbiljno u obzir da je znanost i visoko obrazovanje potrebno sistemski osmisliti i donijeti set mjera i politika koje će ga reorganizirati, a koje se neće povoditi za trenutačnim ekonomskim pokazateljima.
Vlada u strateškim dokumentima uporno naglašava da je moderno društvo ono koje individualca tretira kao poduzetnika, na neki način menadžera svoje vlastite karijere. Taj princip menadžerijalizma prožima više-manje sva zapadna društva i pokušava se na silu i nekako mehanički primijeniti i na hrvatsko. No, u nekim je segmentima već pokazao svoje naličje i svoje katastrofalne rezultate. Mi se tome decidirano protivimo i tome smo posvetili posebno poglavlje Deklaracije.
http://www.youtube-nocookie.com/v/LdwCQAEftVM?version=3&hl=en_USSnimio i montirao: Franjo Tot
Nema pouzdanih statistika o poželjnim zanimanjima
Stav ministra Jovanovića je međutim da se studenti koji ne odaberu perspektivna zanimanja kasnije nemaju gdje zaposliti? Kao argument navodi i da je 35 posto mladih ljudi nezaposleno. Kod ministra se primjećuje jedna vrlo izvrnuta logika koja nije njegova specifična, nego obilježava istupe čitave ove Vlade, kao i prethodne, i dio je šireg diskursa koji vlada obrazovnim politikama. A to je da je ekonomija glavni segment društva i da se apsolutno sve treba njoj podčiniti, bez obzira bila ona nestabilna, hirovita ili kakva već. Tako je i u pogledu obrazovanja. Ministar je prije nekoliko dana izašao s izjavom o tome koja su poželjna zanimanja. Nabrojio je njih desetak otprilike. No, mi smo provjeravali, ne postoje pouzdane statistike na koje bi se mogao pozvati. To je jedan dojam koji može biti efekt dobrih želja ili naprosto parcijalne upoznatosti ministra sa stanjem. Ali ne odgovara stvarnosti. Mnoge jezične grupe su i te kako zapošljive, dok s druge strane ogroman dio inženjera i visokoobrazovanih ljudi iz tehničkog i prirodoslovnog sektora nikako ne mogu pronaći zaposlenje. Dakle, ne radi se o tome da postoji jedna privilegirana grupa zanimanja s kojima se sigurno možete zaposliti, nego je dinamika visokog obrazovanja, pa onda i zapošljivosti, dosta kompleksna. Na njoj se treba raditi sistemski i puno promišljenije nego što se do sada radilo. Naša Deklaracija ide u tom smjeru. Ona nije set od deset mjera koje će riješiti apsolutno sve probleme, nego okvir unutar kojeg se moraju problematizirati neki aspekti, koji se onda eventualno mogu pokazati u praksi dobrima, kako mi vjerujemo, ili ne.
Stihijska politika primanja studenata na fakultete
U takvoj organizaciji znanosti i visokog obrazovanja najviše bi 'nadrapale' humanističke znanosti. One ispadaju nepotrebne. Što bi to značilo za društvo? To ima niz implikacija za društvo, i to nije samo naša prosudba, nego postoje vrlo konkretni podaci o tome što umanjivanje humanističkih kolegija ili uopće onih usmjerenja koja njeguju kritički pristup i potiču na kreativnost donosi. Ima već prilična količina literature koja se bavi jako lošim posljedicama koje striktno tehničko ili direktno primjenjivo znanje proizvodi u nekom srednjoročnom razdoblju. Dok s jedne strane u obračunskoj jedinici jedne godine ili nekom kraćem razdoblju, odustajanje od tih "nepotrebnih" zanimanja može djelovati probitačno, dugoročnije se pokazuje da to i te kako šteti svim segmentima i sveučilišne nastave i znanstvene produkcije. Humanističke znanosti, uostalom, nisu toliko neisplative i nezapošljive koliko se možda stvara takav dojam. Činjenica je da je dosad postojala stihijska i potpuno nekontrolirana politika primanja studenata neovisno o infrastrukturi, i prostornoj i kadrovskoj, i da se, a što i naglašavamo u Deklaraciji, bolonjski sistem automatski primijenio bez analize baze i bez pokušaja zamišljanja koje će konkretno učinke proizvesti određene mjere. To je dovelo do toga da sad imamo ogromnu količinu ljudi koji imaju diplome koje u aktualnoj tržišnoj situaciji nisu primjenjive. Rješenje iz Vlade ne smije biti tako da se sjekirom presiječe i odbaci jedan ogroman broj ljudi kao nepotreban, ili ogroman sektor obrazovanja kao nepotreban, nego nešto sistematičnije promišljanje budućnosti cijelog društva.
Mit o lijenosti radnika
Svjedoci smo da se u mainstream medijima neprestano govori o radnicima kao o lijenima. To se radi i kad se govori o akademskoj zajednici. Zašto joj se to želi imputirati? Taj mit o lijenosti koji se zadnjih godina dosta jako učvrstio širom svijeta, ozbiljnije medijske zajednice polako počinju napuštati budući da se pokazalo, prema vrlo pouzdanim statistikama, da to ne stoji. Za evaluaciju marljivosti i učinkovitosti potrebni su puno kompleksniji mehanizmi od tog dojma, kako bi se u Hrvatskoj reklo, da svi sjede u podne u kafićima i nitko ništa ne radi. To je jedna jako paušalna i jednostavna procjena. Ono što u pogledu znanosti i visokog obrazovanja stoji jest da je dio zaposlenika i sudionika tog sustava sigurno zloupotrebljavao svoju poziciju, bio nemaran, lijen i slično. Međutim za nešto pouzdaniju procjenu i za konkretne podatke o tome, trebalo bi se puno ozbiljnije pozabaviti i znanstvenom produkcijom i njezinom relevantnošću. Nešto što je prije bilo samorazumljivo, a to je da će najbolji uvijek isplivati i da će marljivi i najrevniji profesori sigurno imati priliku objavljivati u svjetski relevantnim časopisima, pokazalo se kao mit. Politika objavljivanja u stranim časopisima ima principe koji nisu uvijek usmjereni prema najboljima. Jako se puno taktizira oko procedure objavljivanja i oko bavljenja određenim temama koje su atraktivne nauštrb onih koje su možda dugoročno korisne. Postoji čak i termin koji se za to skovao i kola akademskim zajednicama, a to je "znanstvena prostitucija". Znači, treba sistematski propisati vrlo stroge kriterije i onda evaluirati na temelju toga. Zasad takvi ujednačeni i dosljedno osmišljeni kriteriji nisu postojali i naš prijedlog u jednom od poglavlja Deklaracije je da se upravo na tome ozbiljno poradi. Da se čitava procedura evaluiranja radne produkcije učini potpuno transparentnom kako bi se s jedne strane smanjio broj koruptivnih koraka koji se javljaju, a s druge strane da se može vrlo konkretno i objektivno evaluirati rad svakog pojedinog sudionika u znanstvenom sustavu.
Ukupna javna izdvajanja za visoko obrazovanje u Hrvatskoj, prema podacima Eurostata, iznose 0,95 posto (EU-27 prosjek je 1,14). Manja izdvajanja imaju samo Velika Britanija, Slovačka, Italija i Bugarska. S druge strane u Hrvatskoj je mogući iznos školarina i do 1.270 eura, čime se Hrvatska smješta u zemlje s izrazito visokim iznosom školarine. Uz silno zagovaranje društva znanja i izvrsnosti, pokazuje se da Vlada svojim konkretnim mjerama i izdavanjima ne prati ciljeve koje si je zacrtala.Temelj kapitalizma, kompetitivnost, za vas je u znanosti problematičan. Zašto? To je jedna od također mitskih riječi, u tom smislu što se postavlja kao apsolutno neupitna zadanost oko koje se svi moramo složiti i u čijem smjeru svi moramo djelovati. Naime, kompetitivnost kako je shvaćena u ekonomskoj domeni ne može biti direktno, bez ikakvih intervencija, preslikana u područje znanosti i visokog obrazovanja. Kompetitivnost potiče to da se ljudi počinju baviti sve više menadžerskim aktivnostima, marketingom i PR-om svog znanstvenog rada, nego što se posvećuju samom istraživanju. Posljedice koje iz toga proizlaze štete samoj znanosti, a dakako onda i učincima te znanosti u društvu. To je model kompetitivnosti preuzet iz poduzetništva, koji se direktno prebacuje u znanstveno i visokoobrazovno područje.
Bolonjski sustav onemogućuje vječno studiranje
Držite da besplatno obrazovanje ne smije biti namijenjeno samo uspješnim i redovitim studentima i učenicima, nego treba biti za sve. Kako odgovarate na kritiku – zašto bismo financirali vječne studente? To također dolazi iz te domene bajki i mitova. Vječni studenti? Ja ne znam koliko bi se dalo nabrojati tih koji 20 godina valjda zlorabe sistem i kradu od vrijednih ljudi. S jedne strane se treba uzeti u obzir da bolonjski sustav onemogućuje vječno studiranje. Postoje jasna pravila nakon kojih student gubi pravo studiranja. S druge strane redovitost i uspješnost su jako mutni pojmovi – redovitost je propisana bolonjskim sistemom, a uspješnost nema konkretan opis. Jesu li to ljudi koji najbolje savladaju materiju? Ili su to oni koji je najbrže savladaju? Mjeri li se to bodovima? Ili ocjenama? U svakom slučaju, sama je problematika dosta kompleksna. Posebno problematično s etičkog i socijalnog stajališta jest da se uvođenjem plaćanja daje mogućnost za takozvani otkup grijeha. Drugim riječima – otkup neuspjeha. Oni koji su imućni mogu si dopustiti da budu lijeni i gube bodove, dok oni koji su pritisnuti socijalnim i ekonomskim prilikama, takvu privilegiju nemaju. Istraživanja pokazuju da onaj faktor koji utječe na kvalitetu studija nije lijenost ili marljivost, nego socijalne prilike iz kojih dolaze studenti. Besplatno obrazovanje je jedan segment kojim bi se omogućilo studentima iz loših socijalno-ekonomskih prilika da se mogu posvetiti studiju, a da pritom ne moraju raditi.
http://www.youtube-nocookie.com/v/JHZV31TIZ2E?version=3&hl=en_USSnimio i montirao: Franjo Tot
Studentski krediti vode u dužničko ropstvo
Prosvjedi za smanjenje školarina sve se više šire. Zahvatili su Veliku Britaniju, Španjolsku, Grčku, Čile, ali i Ameriku – valjda simbol školovanja uz plaćanje. Ljudi su sve više svjesni da je pravo na obrazovanje osnovno ljudsko pravo. Akademska solidarnost, uostalom, žestoko se protivi studentskim zajmovima. Mislite li da će prosvjedi iznjedriti ipak neke promjene i osvijestiti obrazovanje kao javno dobro? Teško je govoriti o konkretnim učincima prosvjeda, međutim svijest o obrazovanju i o beneficijama koje ono donosi se već poprilično promijenila. Dok je prije desetak godina bilo potpuno neprihvatljivo zagovarati takve "socijalističke" ideje, sad diljem svijeta, pa i u onim najkapitalističkijim sredinama kao što su Amerika ili Velika Britanija, dolazi do preciznog zahtijevanja upravo takvih mjera. Naime, velik broj ljudi koji su uzimali studentski kredit sad su prešli u neku vrstu dužničkog ropstva budući da su na 30 ili više godina opterećeni kreditima koje ne mogu svojim primanjima isplaćivati. Ogromne socijalne posljedice se vrlo direktno proizvode na dnevnoj bazi i mi smo u privilegiranoj poziciji da ih možemo promišljenom politikom spriječiti.
Ministar Jovanović od početka mandata više se u medijima bavio čišćenjem nogometne močvare nego li obrazovanjem i znanosti. No, jeste li očekivali da će se do sada barem pokrenuti javna rasprava o nekim potezima u obrazovanju s obzirom na kojoj je točki to stalo na kraju mandata ministra Fuchsa? Prema javnim istupima ministar je prionuo na ono što je sigurno medijski atraktivnije i što uzrokuje više strastvene rasprave, a to je problematika sporta. A pogotovo zbog specifičnih i svima poznatih koruptivnih afera oko toga. Međutim svi istupi o znanosti ne ukazuju na to da se zasad ozbiljno prionulo promišljanju reforme koja je prekinuta dijelom i zbog štrajka. Prema natpisima iz medija radi se na pripremi jednog zakonskog prijedloga koji bi obuhvaćao tematiku sva tri prethodna, a za to vrijeme, dakle tijekom 2012., pokušalo bi se nekim drugim normativnim aktom uvesti instituciju programskih ugovora koji su za nas isto jako problematični i u obliku u kojem su predloženi potpuno neprihvatljivi. Ministarstvo očito nastavlja neke prakse koje smatramo problematičnima i koje su bile snažan mobilizacijski faktor za štrajk sveučilišnih radnika. S druge strane ministar je kroz istupe pomoćnika pokazao načelnu barem susretljivost i otvorenost za sve sudionike sustava.
Spremni i na štrajk
Ogluši li se Vlada na zahtjeve iz Deklaracije, planiraju li se novi štrajkovi, blokade fakulteta i slično? Akademska solidarnost je direktno demokratski sindikat u kojem nema propisanog ili zadanog načina djelovanja, nego se do svih odluka, kako strateških, tako i programskih, dolazi vrlo širokom raspravom u kojoj sudjeluju svi članovi sindikata. O svim budućim mjerama raspravljat će se u situaciji kad društvo i druge okolnosti to budu to nalagale. Mi smo uvijek spremni na oblik najradikalnijih mjera, kao što je štrajk, ukoliko se pokaže da Vlada i tijela koja će se baviti novozakonskom regulativom ne pokažu razumijevanje i ne uključe sve od ovih načela u svoje razmišljanje i pokušaju to primijeniti u konkretna pravila. "Državna matura je jedan nevjerojatno problematičan kompleks čiji proces donošenja ima dosta sličnosti s prošlogodišnjim donošenjem paketa Zakona o znanosti i visokom obrazovanju. Naime, uvedena je navrat-nanos, bez ikakve promišljene politike što će to proizvesti. Neki od njenih aspekata koji se ovdje ne mogu detaljno obrazlagati jesu proizvođenje diskriminacije prema strukovnim školama i neka vrsta pokušaja uvođenja alternativnog prijemnog ispita.
No, problem je u praksi što jako mnogo fakulteta ne priznaje državnu maturu i propisuje dodatne upisne uvjete. Cijeli sustav ne funkcionira ni po kojim parametrima. Državna matura je donesena bez da se vodilo računa o 'bazi', ne konzultirajući se s aktualnom praksom i pokušajem nametanja neke vrste uređenja koje se već sada pokazuje jako lošim.
Četvrti razred posvećuje se tako pripremama za prijemne ispite ili državnu maturu, čime se opet daje poticaj privatnom poduzetništvu. Nude se privatne instrukcije i konzultacije koje su iznimno skupe i koje tobože nadomještaju obrazovanje koje učenici u srednjim školama ne bi dobili, i predstavljaju se kao jamac za uspjeh na državnoj maturi."
