Suđenje bivšim agentima jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za suučesništvo u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića nastavljeno je u petak prijepodne pred Višim pokrajinskim sudom u Muenchenu čitanjem dijela materijala koje je obrana dostavila sudu.
VIŠE O TEMI:
- 'Ubojstvo su naložile neidentificirane osobe u komunističkom vrhu'
- 'U strahu od mogućih Perkovićevih otkrića i ljevica i desnica u Hrvatskoj'
- Počelo suđenje Perkoviću i Mustaču: Prosvjednici vrijeđali Nobila
Prvo je pročitano pismo koje je Josip Perković poslao sucu Berndu von Heintschel-Heineggu, koji je predsjedao sudskim vijećem koje je Krunoslava Pratesa 2008. osudilo za suučesništvo u ubojstvu Đurekovića.
U pismu se Perković ispričava zato što ne može pojaviti kao svjedok na suđenju Pratesu jer je u tomu spriječen iz zdravstvenih razloga. Perković istodobno u pismu tvrdi kako Prates ne može biti upućen u događaje oko Đurekovića jer nije bio upućen u planiranje rada jugoslavenske tajne službe.
U pismu Višem pokrajinskom sudu od 2008. godine se niječe i postojanje neke vrste "prave" tajne službe koja je organizirala ubojstva emigranata, kako je to sugerirano u procesu protiv Pratesa. U nastavku pisma Perković suca detaljno upućuje u rad tajnih službi u SFRJ i tvrdi kako je njegov zadatak bio SFRJ a posebice jadransku obalu zaštiti od terorističkih napada koji su joj prijetili izvana, između ostalog i od političkih emigranata. No on je isto tako utvrdio kako Stjepan Đureković nije bio na listi onih za koje su se zanimale sigurnosne službe.
Nakon toga je pročitano pismo Josipa Perkovića tadašnjem predsjedniku RH Franji Tuđmanu iz 1992. o formiranju tajnih službi i analiza dosadašnjeg rada. U pismu koje obiluje detaljima iz životopisa Perković tvrdi kako je protiv svoje volje, nakon rada u odjelu SDS-a za praćenje stranih terorističkih i obavještajnih aktivnosti, prebačen u MUP na čelo odjela neprijateljske emigracije. U pismu tadašnjem predsjedniku RH Perković naglašava kako nikad nije nikoga zlostavljao niti dao naredbu za takvo nešto.
Perković se u pismu Franji Tuđmanu prikazao kao osoba koja je pokušala djelove nasilne emigracije privoliti na to da odustanu od nasilja te se zalagao za integraciju dijelova emigracije u hrvatsko društvo nakon proglašenja neovisnosti zbog čega je, kako se navodi u pismu, imao problema i s pretpostavljenima u Beogradu. Isto tako govori o svom članstvu u HDZ-u te kako je istupio iz SKH-a.
Nadalje se žali na neugodnosti koje je doživio nakon osamostaljenja RH i to od "nekompetentnih osoba" koje su ga pokušale dovesti u vezu s ubojstvom hrvatskog emigrantskog političara Brune Bušića.
Suđenje se nastavlja nakon podnevne pauze.
U sudnici je prisutno i sedamdesetak posjetitelja, a od 133 akreditiranih novinara se pojavilo njih tridesetak.
Suđenje zasad protiče u relativno opuštenoj atmosferi prije svega zahvaljujući neformalnom načinu vođenja procesa predsjedavajućeg suca Manfreda Daustera.
Optuženi Perković veći dio suđenja radi bilješke, dok optuženi Mustač bez vidnih znakova uzbuđenja prati proces.
