Naime, u želji da mi svi dokumenti budu kako zakon i nalaže, odnosno ispravni, s obzirom da sam mijenjala adresu i dodala još jedno prezime, doznala sam da sam lice s tjeralice te sam promptno uhićena.
U Heinzelovu smo poveli i našu 11-mjesečnu bebu s obzirom da nismo 'okićeni' raznim servisima koji bi nam dijete pričuvali pa je primoran ići s nama.
Nakon otprilike sat vremena došla sam na red. Znala sam da se nikoga ne tiče naša muka pa nisam ni očekivala da će nas netko, vidjevši bebu u nosiljci, pustiti preko reda. Dijete smo u međuvremenu zabavljali malo ja, a malo tata.
No, prava zabava je uslijedila kada sam se napokon dočepala toliko željenog šaltera. Prava-zdrava predala sam dokumente i biljege. Još sam i ponosna bila jer sam i prave biljege kupila pa neću dugo biti na šalteru i zadržavati red.
'Gospođo, pođite sa mnom'
Službenica kucka po tastaturi i unosi moje podatke. Pita me jesam li mijenjala adresu. Odgovaram potvrdno i dodajem da joj adresa piše na osobnoj iskaznici koju sam izvadila prije 10 mjeseci. Pitam je i hoće li možda potvrdu o promjeni prebivališta koju sam posve slučajno imala sa sobom. Odgovara da ne treba i da je osobna mjerodavna.
Diže se i odlazi u pokrajnju prostoriju. Nakon što se vratila, ne gleda me, čudno se meškolji na stolici i pravi se da nešto gleda na kompjuteru. Pitam je li sve u redu, a ona i ne pogledavši me kaže da je, ali da joj nešto nije jasno vezano uz adresu. Opet naivno nudim potvrdu, a ona me ni ne gleda. Ubrzo sam shvatila da je žena utvrdila da je zamnom raspisana tjeralica, pa nije ni čudo što se zločinku nije usudila ni pogledati.
U staklu vidim kako žurnim korakom dolazi policajac u uniformi. Jednom rukom uzima moje dokumente sa šaltera, a drugom nježno prima mene pod ruku i govori "gospođo, pođite sa mnom".
Pitam ga zašto, a on ne odgovara. Kažem mu "čekajte da 'pokupim' muža i dijete", koje je već, usput budi rečeno, dobrano svojim cmoljenjem svima išlo na živce. Smjestio nas je na mjesto za uhićenike, pa su svi oni koji su bili u redu iza nas sumnjičavo pogledavali u 'kriminalnu obitelj'.
Gospodin u uniformi: Nećemo se tako razgovarat'
Muž me pita o čemu se radi, a ja mu odgovaram da ne znam i da su mi samo rekli da nešto nije u redu s adresom. S obzirom da mi je dijete već opasno počelo 'nervozirati' pitam gospodina u uniformi o čemu se radi i koliko još tu moram biti.
"Nećemo se tako razgovarat'!", podvikne na mene. Inače, dotičnog gospodina sam vidjela ranije dosta puta s obzirom da sam kao okorjeli crnokronikaš dolazila u Heinzelovu i po službenoj dužnosti. On mene nije prepoznao, možda zato što sam bila s obitelj, a čovjek tada očito potpuno drukčije izgleda.
Zovem telefonom visokopozicioniranog načelnika u MUP-u i objasnim mu situaciju. Molim ga da dozna samo o čemu se radi jer je dijete sa mnom, pa da znam da li da njih dvojicu pošaljem kući.
Nakon njegovog poziva svi su se pokrenuli, pa sam ubrzo doznala da je Prekršajni sud za mnom raspisao tjeralicu zbog "nekog prekršaja u prometu". Jasno mi je da policija u mom slučaju djeluje samo po nalogu suda i provodi redovnu zakonsku proceduru.
Ubrzo su stigla još trojica policajaca. Dvojica su stala iznad mene. Postavili su se tako da ne mogu pobjeći. Naime, sumnjam da su pretpostavili da bih u kritičnom trenutku mogla zgrabiti nosiljku s djetetom ukupne težine oko 10 kilograma, otrčati na parking do svoje jurilice od 65 konjskih snaga i brzinom munje odjuriti zagrebačkim ulicama. A tko bi mi tek onda ušao u trag!?
Treći se ljubazno rukovao sa mnom, uzeo još jednom podatke i pojasnio ono što sam već znala - postupaju po nalogu suda. Radi se o prekršaju, ali oni ne znaju točno što je u pitanju. Dvojica me cijelo to vrijeme drže na oku. Zaključila sam da sigurno izgledam jako opasno i obećala samoj sebi da više nikamo ne idem bez šminke. Ovo mi je škola.
Idite na sud, iako sud ne radi?!
Ipak me neće oni voziti na Prekršajni sud, već mi vjeruju da ću se sama prijaviti. Zamolim ga može li u njihov policijski terminal nekako naznačiti da su me kontaktirali, jer ukoliko me njegove kolege budu htjele uhititi na ulici, da znaju kako sam već prošla proceduru.
Kako sam i obećala policajcima, odmah smo se uputili na Kennedyjev trg 11 u Zagrebu gdje je Prekršajni sud koji je raspisao potragu. Kad tamo, moja agonija se nastavila.
Ljubazna gospođa s porte objašnjava da je sud u fazi preseljenja na novu lokaciju i da do 12. kolovoza zbog tehničkih razloga nisu u mogućnosti održavati rasprave niti kontaktirati sa strankama. Pita je li raspisana potraga i gleda u mog muža. S obzirom da je on skroz kratko ošišan, a ima i diskretnu tetovažu na vratu, nema sumnje da je on zločinac. Odgovaram potvrdno, pa gospođa pomalo iznenađeno zaključuje: "aha, vi ste u pitanju".
Pitam je što mi je za činiti u ovakvoj situaciji. Dala mi je komad takozvanog trgovačkog papira pa sam preko indigo papira, kako bih imala kopiju, napisala izjavu sudu gdje navodim svoju točnu adresu, premda sam, kako sam već rekla, izvadila novu osobnu iz koje je čitljiva i vidljiva moja nova adresa. Na to mi je udarila pečat. To bi mi trebalo osigurati slobodno kretanje.
Sad se meni nameće jedno posve logično pitanje. Naime, kad policija osobe uhiti po nalogu suda, a njima nije uredovno vrijeme, prekršitelji se vode u Jedinicu za zadržavanje do početka radnog vremena suda. S obzirom na okolnosti zbog preseljenja, bih li ja u Jedinici za zadržavanje ostala do 12. kolovoza!?
Najvjerojatnije ne bih, već bi me policajci, kao što su i učinili, pustili jer ne bi znali što i kamo sa mnom.
No, točan odgovor na to pitanje dobit ću nakon spomenutog datuma na sudu.
Sreća u nesreći je što mi je naljepše u Lijepoj našoj pa nisam ni pokušavala prijeći granicu, jer bih osim lice s tjeralice postala i bjegunka.
