Prije 16 dana preminuo je maleni Leon Marković iz Zadra. Leon je rođen 27. listopada 2017. godine s TAR sindromom, a bio je jedini u Hrvatskoj s tom dijagnozom, zbog čega mu je bilo potrebno liječenje u SAD-u.

U međuvremenu su organizirane brojne humanitarne akcije kako bi se prikupilo 157 tisuća dolara koliko je iznosio trošak operacije i terapija. Leonova majka Katarina na svom je Facebook profilu objavila je potresni status na Facebooku u kojem stoji kako smatra da je smrti malenog Leona pridonijela neopreznost nje i supruga.

Njezino otvoreno pismo prenosimo u cijelosti: 

'Zašto smo mi izgubili svoga sina Leona, svoga malog TAROVCA?? Prošlo je petnaest dana od smrti našeg sina, nisam mogla ništa pisati od ljutnje i tuge ali to ne prolazi. Prošlo je petnaest dana od prebrze bolesti i bakterije koja je Leona doslovno pojela iznutra a zašto?

Zato što ga nismo znali zaštititi, zato što je doktor iz Splita procijenio da na temp od 40.3 ne treba niti vaditi krv ni nista vec otići kući. Devet i po mjeseci smo pazili na dezinfekciju ruku, nema ljubljenja nema izlaganja ljudima bespotrebno i onda u par dana se promijenilo sve. Organizirali su se turniri za Leona svi su htjeli pomoći i na tome smo neizmjerno zahvalni, mi smo ga odveli da ga ljudi vide i tu smo pogriješili jer nismo računali na neke postupke, nismo računali na POJEDINE glupe ljude. Neka se naljuti tko god hoće meni to više nije bitno, ništa mi nije bitno jer sam ja ostala bez svog jedinog sina, moj suprug je ostao bez svog jedinog sina, veselog i sretnog sina punog života, koji se svemu veselio i sve ga je zanimalo, plakao je skoro nikad, samo se igrao i uživao u prirodi, ma sve je volio i samo tako nam je oduzet. Borio se cijelog života, sa okretanjem, puzanjem, za svaku igračku se borio, počeo se sam hraniti, nedostajalo mu par dana do prvih koraka jer se počeo SAM dizati. Postigao je toliko toga, preponosna sam na njega da se to ne može riječima opisati ali nije trebao umrijeti. 

Mi smo prvi krivi što smo popustili i odveli ga među ljude računajući da je sad jači i da može ali nismo računali na glupost pojedinih ljudi koji su si dali za PRAVO ljubiti ga iako sam ja kao majka izričito zabranila i rekla nema ljubljenja. Ne bih to niti stigla izgovoriti već bi netko krenuo prema kolicima dirati ga i ljubiti a nisu pomislili oprati ruke ili staviti alkohol ili uopće razmisliti da ne ljube dijete koje je pola svog života provelo u bolnici i slabijeg je imuniteta, sami sindrom to kaže a i svuda smo to napisali i svi su to znali. Meni nikad nije palo na pamet ni kada nisam imala dijete da poljubim tuđe dijete niti da ga uzmem a da nisam oprala ruke i pitala. Leonu su neki ljudi, (kažem neki jer nije riječ o svima) mislili da imaju to PRAVO i evo di je sada. U grobu ljudi moji pa ga sad ljubite. Svi su nastavili sa svojim životima a ja se svaki dan krivim i grizem što smo ga izveli među ljude jer je u tom svemu pokupio bakteriju, odnosno netko mu je prenio jer se prenosi kašljanjem kihanjem ili dodirom prljavim rukama. Bakteriju za koju nismo niti znali, a Leon slabijeg imuniteta i nitko nije prepoznao da se on treba cijepiti da se zaštiti. Sad znamo, a sad je gotovo jer njega više nema. Mi smo sad ostali bez svog sina zbog ne znam ni ja čega, zbog glupe želje da ga se eto malo uzme ili poljubi samo jednom, pa šta će mu biti, zbog nepažnje doktora da je on slabiji nego što izgleda.. joooj da sam bila samo pametnija pa ne bi ga nigdje izvodili i nikome izlagali, i znali bi za tu jebenu bakteriju.. Dvije godine smo pokušavali dobiti dijete da bi na kraju nakon devet i po mjeseci ostali bez svog sina. Ne razumijem zašto smo mi to zaslužili, zašto je Leon morao otići i to još na tako bolan način? Ako netko moze naučiti nesto iz ovoga neka pročita ovo. Ne dajte drugima da ljube vašu djecu i da im prilaze bez vašeg dopuštenja. Leonu su bez dopuštenja prilazili i evo što se dogodilo, bez obzira što ja rekla uvijek je bilo a daj samo jednom da ga uzmem ili ga poljube da ne stignem reagirati, glupo zvuči ali tako je. 

I pročitajte ljudi moji o jebenom pneumokoku, to je bakterija koja pogađa djecu najviše u prve dvije godine sa upalom uha ili upalom pluca. Leon nije imao sreće ili što već i njegova upala pluća se razvila u sepsu pa na kraju u septički šok sa multiorganskim zatajenjem i reanimacijom od sat i po vremena nakon koje nam je ostalo njegovo beživotno tijelo omotano u zelenu plahtu s riječima "pa mama što ste vi očekivali pa on je imao multiorgansko zatajenje" toliko o humanosti i ono napravili smo sve što smo mogli vec samo što ste vi očekivali... Možda da preživi, samo to... �� 

A sve je počelo jedan utorak visokom temperaturom (40.3) i odlaskom na hitnu u Split ISTI TREN gdje je doktor rekao "crveno mu je grlo to je od plakanja odite vi kući i skidajte temperaturu i vratite se ako bude gore". I NAŽALOST Leon bude bolje iduća dva dana, kažem nažalost jer se u ta dva dana sve to kuhalo a bez simptoma i skidajući temperaturu i naravno da nismo nigdje išli pala malo temp i bio dobro, rasli mu i zubići. Čak smo i u četvrtak bili da ga pogledaju na hitnoj, kažu dobro je, ništa se ne čuje na plućima pratite ga. I tu noć i iduće jutro stanje mu se pogorša i kad smo došli u bolnicu ujutro, to je bio petak, dok su se svi snašli što i kako do četiri popodne Leon se već našao u intenzivnoj pa nakon uvođenja CVK-a vraćen na odjel pulmologije gdje je samo propadao. Više smo mu pomogli suprug i ja negoli doktor iz dežurstva, eto bio je vikend pa tko se zadesi jbg.. 

Dakle ljudi moji, Leon je umro prvo zbog toga što smo ga izložili ljudima pa onda zbog toga što su neki ljudi a moram ih nazvati glupi ljudi dali za PRAVO ljubiti naše malo blago mimo mene i mog muža i tako mu možda prenijeli bakteriju (to nikada nećemo saznati) a onda zbog ljenosti doktora koji nas je poslao kući pa zbog usporenosti sustava i čekanja nalaza, i čekanja da se Leon ne može više sam boriti da su mu potrebni aparati.. Dok je došlo do toga da su mu PRAVE osobe mogle pomoći već je toliko zla bakterija napravila da mu nažalost više nije bilo spasa i zadnji otkucaji srca kao da su bili "zbogom mama i tata..."  

Ako je itko došao do kraja ovog posta, ljutnja, tuga, bol i krivnja će i mene i mog muža izjedati do kraja naših života koji su sad nažalost postali predugi jer nema više Leona u našim životima. Nadam se da se ovo neće nikome dogoditi jer ovo je nešto što ni mi ne znamo kako se zapravo preživi. Kako organizirati sprovod svome sinu i nakon toga nastaviti živjeti, ili je to samo postojanje?!

Samo se nadamo da će nam naš Leon oprostiti što ga nismo dovoljno zaštitili i što nismo znali bolje. Nadam se da ga sad više ne boli i da će njemu proći samo tren do ponovnog susreta i zajedničke vječnosti. 

Volimo te sine najviše, i mislimo na tebe stalno.  

Hvala vam svima na potpori, molitvama koje na kraju ipak nisu uslišane i na saučešću koje ste nam pružili. Ispričala bih se i na ljutnji koju pokazujem kroz ovaj post ali ta ljutnja i tuga neće nikad nestati. 

Što se tiče sve pomoći koje je Leon dobio, hvala svima i znajte da će otići u prave ruke. Obećali smo Leonu da ćemo pomoći drugoj djeci, na koji način to ćemo još vidjeti ali ne brinite sav novac koji smo dobili za Leona će biti iskorišten za pomoć djeci u potrebi kao i bolesnoj djeci.  

Sine naš jedini vole te mama i tata, lipo spavaj ljubavice naša", stoji u objavi.