Velika većina ubojica nisu duševni bolesnici nego psihički zdrave osobe - ali s poremećajima ličnosti, otkriva za RTL jedan od najuglednijih hrvatskih forenzičkih psihijatara.
Iako o motivima riječkog ubojice i konkretnom događaju ne može govoriti - pred našom kamerom Goran Arbanas objasnio je zašto prilikom ovakvih napada - žrtvi ponekad nitko od promatrača ne priskoči u pomoć. S njim je razgovarao Ivan Vrdoljak.
Doktore Arbanas, ubojstvo žene u riječkom kafiću jedno je od najbrutalnijih koje smo doživjeli u Hrvatskoj. Što možete reći o profilu takvog ubojice, odakle takav izljev nasilja?
Iza potpuno identičnog ponašanja mogu stajati različiti motivi, dakle ljudi mogu napraviti istu stvar zbog različitih razloga. Jedino što možemo zaključivati je da postoji neka afektivna tenzija i emocionalna nabijenost, ali što je do toga dovelo, to ja ne znam jer nisam razgovarao s tom osobom. Na primjer, netko može počiniti ubojstvo jer je to minuciozno isplanirao, jer mu to stvara neku materijalnu korist ili zato što će nešto time dobiti. Ili na primjer, potpuno istu stvar može napraviti osoba zato što je ljubomorna ili zaljubljena ili ima veliki afektivni angažman oko toga. Ili vrlo rijetko može osoba to napraviti zbog teške duševne bolesti jer je teško vidjela realnost.
Kako objasniti da se nakon ubojstva skinuo i trčao gol gradom dok nije uhićen – je li to znak neuračunljivosti ili pokušaj da se takvim prikaže?
Netko to može napraviti da se učini bolesnijim nego što jest, netko to može napraviti pod utjecajem nekog psihoaktivnog sredstva, ili jer je smatrao da je to najbolje u tom trenu. Na temelju samog ponašanja, ne možemo govoriti o motivima.
Mislite li da su takvi počinitelji oduvijek psihopati, ili je riječ o nekakvoj privremenoj neuračunljivosti?
Ako gledamo općenito kaznena djela i specifično ubojstva, vrlo rijetko duševni bolesnici čine teška kaznena djela. Uglavnom to čine ljudi koji nemaju teže duševne bolesti. U nekakvim velikim uzorcima svjetskim hrvatskim europskim, negdje oko 5 posto počinitelja su duševni bolesnici a 95 posto su hajdemo reći psihički zdravi ljudi. E sad, unutar kategorije psihički zdravih ljudi odnosno ljudi koji nisu neubrojivi se nalaze i ljudi koji imaju različite poremećaje ličnosti. Čak do 2/3 počinitelja teških kaznenih djela u zatvorima su ljudi s poremećajima ličnosti. E sad se vraćamo na vaše pitanje jesu li oni oduvijek takvi, ili samo u tom trenutku? Dakle poremećaji ličnosti su trajne osobine, razvijaju se u ranoj dobi ili adolescenciji i zapravo nas prate tijekom cijelog života, što znači da su to trajne osobine.
Kad je ubojica nasrnuo na svoju žrtvu, trojica muškaraca u kafiću su ga pokušale spriječiti, ali su ipak odustali i izašli van. Je li to zbog straha, šoka?
Dakle moguće da su se uplašili i kad su vidjeli silnu agresivnost, pobojali se za sebe. S druge strane, možemo razmišljati i znamo iz istraživanja da što je više ljudi prisutno nekom događaju, da smo manje spremni pomoći, jer ima tu i drugih koji bi trebali.
Čovjek je godinama bio ulični pjevač, nastupao i na televiziji… Može li se ovdje govoriti o zakazivanju sustava – je li netko ranije mogao prepoznati što bi taj čovjek mogao učiniti?
Neka kaznena djela se ne mogu spriječiti jer ih počine ljudi u tom trenu zbog situacije koja se spletom okolnosti našla u toj situaciji, ali neka kaznena djela možemo spriječiti. Postoje faktori rizika za koje znamo da sudjeluju pri počinjenju. Na prvom mjestu to su ranije počinjena djela. Druga stvar za koju znamo općenito je da alkohol često igra neku ulogu dezinhibitora. Tu imamo puno mogućnosti za smanjenje stope kaznenih djela, ali u konačnici sva kaznena djela nećemo nikad iskorijeniti, jer je kaznenih djela otkad je svijeta i vijeka.
