Presuda koju ju je vijeće sutkinje Sanje Mazalin danas izreklo Davidu Komšiću osudivši ga nepravomoćno na 30 godina zatvora, jedna je, zasigurno, od najjačih poruka što ih je hrvatsko sudstvo uputilo domaćoj javnosti.
Odvagnuvši baš sve dokaze što ih je imalo pred sobom, njeno je sudsko vijeće zaključilo da će upravo ih 30 godina - ni onih deset što ih je na početku tražio Komšićev odvjetnik Veljko Miljević, ni 40 koliko je možda očekivao dio javnosti - biti dostatna kazna mladom ubojici. Ta stroga presuda mladiću koji je tek zakoračio u punoljetnost, trebao bi biti jasan dokaz da hrvatsko sudstvo neće tolerirati bezrazložno nasilje, ono koje se baš niti jednom riječju ne može objasniti. David Komšić nije smogao snage ni hrabrosti prozboriti ni riječi o svom divljačkom činu.
Šutio je i dok je slušao presudu. Šutio je tijekom cijelog sudskog procesa na čijem je početku tek jednom nepristojno zijevnuo. Nije rekao ni riječ o djevojci s kojom je nekoliko godina bio u vezi. O djevojci kojoj je svega nekoliko sati prije ubojstva slao ljubavne poruke. O djevojci kojoj je nogom razbio nos tijekom jedne svađe. Nije se ispričao ni njezinoj obitelji. Nije rekao ništa ni svojim roditeljima, ni sestrama.
A sutkinja koja ga je osudila vrlo jasno i glasno cijeloj je hrvatskoj javnosti poručila da nam mladi evidentno imaju ozbiljnih problema. Jer, u trenutku kada je ona izricala presudu Komšiću još nekoliko mladih ljudi bilo je na optuženičkim klupama zbog upravo zbog ubojstava - jedna 21-godišnjakinja, jedan 19-godišnjak, jedan 24-godišnjak...
Ni njima, očito kao ni Davidu Komšiću, nitko nije rekao da je ubojstvo zlo, da se nasilje ne tolerira i da agresiju, ako su već takvi po prirodi, moraju pokušati kontrolirati. Komšiću, sasvim očito, nitko ništa nije rekao - ni obitelj, ni Centar za socijalnu skrb u čijem je tretmanu bio, ni policija kojoj ga je Kristina prijavljivala zbog ranijih napada. No, sada mu je to jasno rekla sutkinja Mazalin, iskusna sutkinja za mladež.
Iz njezine današnje poruke jasno je kako je Davida Komšića obitelj čuvala gotovo pod staklenim zvonom, nesvjesna da mu time čini štetu i kako odrasta u uvjerenju da su samo njegovi vlastiti stavovi i osjećaji bitni. Zato je puknuo kada ga je Kristina odlučila ostaviti. Po onoj već poznatoj "bit ćeš moja ili ničija", zamahnuo je u trenutku sužene svijesti 88 puta nožem prema djevojci koja je svaki dodir oštrice noža proživjela. Propatila.
Sutkinja Mazalin je bez imalo dvojbe, gotovo poput majke kada kori dijete, ali s autoritetom koji nije trpio baš nikakvih reakcija, što bi ih se moglo očekivati od narcisoidnog, agresivnog dječaka, rekla Davidu Komšiću da je sada konačno došlo vrijeme da preuzme odgovornost za svoje postupke. Upravo za tih 88 uboda nožem u Kristinu.
Njezinom presudom, očekivano, relativno je zadovoljno Županijsko državno odvjetništvo, a zadovoljna je i Kristinina majka, iako joj ta presuda, neće vratiti kćer. Jedino nije bio zadovoljan Davidov otac, Ivo Komšić koji je sutkinji krajnje neprimjereno dobacio da ju može biti "sram što je osudila njegovo dijete samo zato što je iz Bosne". Ne. Osudila ga je, jer je bez ikakvog razloga svoju curu izbo nožem. To gospodin Komšić, i svi drugi, moraju čim prije shvatiti.
