Jelenin Nikola Bedeničec imao samo osam i pol godina kada je bez traga nestao 8. svibnja 1986. godine iz njihova stana na zagrebačkoj Trešnjevci. Taj dan, prije 24 godine, koji joj je zauvijek promijenio život, do u najsitnijeg detalja usjekao se u pamćenje Jelene Jurković.
Dok za Večernji list priča o tom kobnom svibanjskom danu koji joj je obilježio život, glas joj na trenutke zadrhti. Prisjeća se da je tog dana u Domu sportova, blizu stana na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje su tada živjeli, bila neka socijalistička proslava. Nikola je tamo htio ići, no ona mu nije dopustila.
"Bio je kod kuće i po njega su došla dvojica dječaka s kojima se družio. Htjeli su da s njima ide van, no nisam mu dala. Oni su nakon toga otišli, a ja sam se spremala za posao. Iz kuće sam izašla oko 12.30. Radila sam u trgovini izdavačke kuće Mladost na Britancu. Te trgovine tamo više nema. Prije no što sam otišla na posao, Nikoli sam rekla da ću mu u trgovini preko puta uplatiti za sladoled. Kazala sam mu da može biti u parku ispred kuće te da nikamo ne smije ići. Otišla sam na posao i to je bilo zadnji put da sam ga vidjela", kaže J. Jurković.
Jelena je, po kasnijem kazivanju tih dječaka, shvatila da su oni i Nikola otišli na Savu. U to vrijeme na Savi je postojala skela za kajakaše i na toj je skeli njezin Nikola zadnji put viđen. Navodno se utopio. Majka jednog od dječaka je također Jeleni rekla da ih je čula da pričaju o Nikoli. Kazala je da su rekli kako je Nikola pao u Savu i utopio se.
"Nisam to mogla vjerovati. Nisam mogla vjerovati da to nitko nije prijavio policiji. Nisam znala ni je li to istina, jer su ti dječaci kasnije kazali kako su od druge djece čuli priču da se Nikola navodno utopio. Da je pao u Savu", kaže J. Jurković.
Nakon što su slučaj prijavili policiji, posumnjalo se da se dječak doista utopio. Uslijedili su dani traganja, beskonačni razgovori s policijom te svima koji bi nešto mogli znati o Nikoli. No, pita se J. Jurković, ako se Nikola uistinu utopio, zašto mu tijelo nikada nije nađeno? To je najviše muči.
I jedan je ronilac zajedno s Jeleninim suprugom tražio Nikolu. Čak je preronio Savu od tog mjesta gdje se Nikola navodno utopio pa sve do Siska. Ni u vodi ni na obali nisu ništa našli. Ni tada ni ikad poslije.
Upravo zbog toga detalja ona ne vjeruje da se njezin sin utopio. Zbog toga te zbog činjenice da je u godinama koje su uslijedile pomoć tražila i od raznih vidovnjaka. Posjećivala ih je u Hrvatskoj, gdje je tada živjela, te u Švedskoj, gdje sada živi. I svi oni govorili su joj, a da im ništa nije rekla, da je Nikola još uvijek živ.
"Može to nekome biti glupo, ali utopljenik se i za slamku hvata. I nije samo da ja ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je dijete mrtvo, ja to ne znam. Njegovo tijelo nije nađeno, nema groba... Jasno mi je da je za policiju to davno završen slučaj, ali za mene nije. Ne zamjeram ja nikome ništa, ali ne mogu odustati tek tako od svoga djeteta. Ne mogu se s tim pomiriti i neću dok sam živa. Tko zna, možda se sada, nakon 24 godine, netko sjeti nekog detalja kojeg se onda nije sjetio? I možda upravo taj detalj meni pomogne da nakon 24 godine ponovno vidim svoje dijete", mirnim glasom zaključuje svoju priču o potrazi za davno nestalim sinom Jelena Jurković.
