U cik zore zazvonio mi je mobitel. Zvao me moj odvjetnik Krešo kako bi me obavijestio da su protiv mene podigli optužnicu, te da bi možda bilo dobro da dođem kod njega u ured, pa da se potom u njegovoj pratnji predam.
"Ne znam što sve imaju protiv tebe", rekao je i nastavio,"ali svakako bi bilo bolje da se sam predaš. Ostaviti će bolji dojam na suca".
Rekao sam mu da za razliku od njega, ja sad jako dobro znam što imaju protiv mene, te da - uvjeravam ga - dojam koji ću ostaviti na suca neće igrati ni najmanju ulogu.
"Oni su već ostavili zasigurno dobar dojam na njega kad su mu položili koju miljicu na račun!", približio sam mu cijelu situaciju, a on je odmah shvatio da neće biti ništa od one lovice koju je danas očekivao.
"Pobjeći ću...", rekao sam mu rječnikom koji će mu biti najprihvatljiviji,"kao što je Diego Milito pobjegao Bayernovoj obrani u finalu Lige prvaka 2010.g."
To ga je nekako odobrovoljilo i zaželio mi je mnogo sreće, ali u njegovom glasu se moglo čuti kako ne vjeruje da će mi to pomoći. A, i Marko, kojemu sam jučer rekao da ću se prebaciti do Bosne, a onda kud me put odnese, rekao je kako je to dobra ideja, te da će mi o planovima obavijesti i bivšu ženu, ali nije, nota bene, ni on polagao previše nade u mene.
Prava istina je, međutim, bila da sam čvrsto odlučio sam istražiti sve ovo što mi namještaju, pa makar i po cijenu gubitka života, a ne samo slobode.
Ispao sam zlotvor
Na televiziji sam vidio kako ona Maja Sever izvještava o bijegu glavnog osumnjičenog za ubojstvo uglednog direktora i obiteljskog čovjeka Darinka Grbića, a moj odvjetnik nije želio davati nikakve izjave po tom pitanju, te je samo onako usput, dok se u bež baloneru kretao od Županijskog suda, preko Zrinjevca, pa prema svom omiljenom kafiću u Gajevoj, dobacio kako mu se već dugo nisam javljao.
Ta Maja Sever je na to dala neki svoj iskompleksirani komentar u kojemu sam ja ispao neki zlotvor i onda je nastavila s nekim vijestima kojima, zapravo, podilazi radnicama iz Kamenskog, otpuštenima iz nekog brodogradilišta, zviždačima iz javnih poduzeća i svim drugima koje je, kako to ona prikazuje, prevarila država ili, eto, neki vlasnik krupnog kapitala.
"A što je sa mnom, Majice", pomislio sam,"Mene će najviše sjebati jedna velika korporacija, a o meni si sve najgore rekla".
Puj i ovakvo novinarstvo, pomislio sam, te ugasio TV. Imam danas svakako pametnijeg posla.
Odlučio sam, naime, pod okriljem noći provaliti u Grbinu kuću na Mlinovima. Kada već ne mogu pristupiti zgradi osiguravajućeg društva, ni njegovom uredu, moguće da ću mu u kući pronaći nešto što bi mi moglo pomoći da se izvučem iz ove, u najmanju ruku, delikatne situacije...
Baba i ne izgleda loše...
Prozor u podrumu bio je otvoren na kip i samo jedan malo jači udarac nogom bio je dovoljan da uđem. Prostorija u kojoj sam se našao starom Grbi je očito služila kao neki trim kabinet. Zapravo, sudeći po njegovoj kilaži, nije mu tome služila, ali je svakako od strane nekog arhitekta za bogate bila tako uređena. Traka za trčanje, orbitrek, utezi i ona sprava za simuliranje veslanja, izgledali su nekako tužno i zapušteno u toj mračnoj prostoriji.
Primijetio sam da je na drugom katu upaljeno svijetlo, a u spavaćoj sobi, njegova supruga pod k'o zna kakvim lijekovima za smirenje i, najvjerojatnije, u kombinaciji s pozamašnom količinom alkohola, ležala je skoro pa u nesvijesti. Nije ni primijetila da je još netko u kući. Na trenutak sam pomislio kako stara baba i ne izgleda toliko loše, pa ne znam zašto je direktor Grbić toliko šarao na okolo, te da bi je pod nekim drugim okolnostima možda i pokušao zavesti, ali sada mi je prioritet bio doći do podataka iz Grbinog kompjutera koji se nalazio u njegovoj radnoj sobi. Toplo se nadam da nije samo gledao pornjavu na njemu...
Radna soba nalazila se u potkrovlju, a ulazna šifra za kompjuter bila je veoma maštovita kombinacija od četiri broja: "1234". Stari Grba ju je, valjda kako je ne bi zaboravio, zapisao i na post-it kraj tipkovnice. Čovjek bi rekao da im nikada nisam poslao onaj cirkularni Mail o sigurnosti u cyber svijetu. Kao pozadina na ekranu bio je logo naše osiguravajuće kuće, dva velika slova "C", jedno okrenuto prema drugom, a među svim ikonama koje su zatrpavale radnu površinu na njegovu kompjuteru, posebno se isticala jedna nazvana po meni.
"Leo Levin.doc"
Dva klika mišem na tu ikonicu i, ono što sam vidio, bio je trag koji vodi na samo jednu moguću adresu - onu Tomislava Smuđa!
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Pored takvih prijatelja… (4.. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Tajna koja nije otišla u grob s pokojnikom (3. dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Murtićeva slika krije i tragove krvi (2.dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Ubojstvo na šesnaestom katu (1.dio)
