Branko Lazarević je bivši policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist koji se već godinama bavi tematikom nestalih. Spojio je oko 300 osoba, a za neke su i čak njihovi najbliži mislili da su mrtvi.
Naime, Lazarević se bavi potragama otkako je otišao u mirovinu, a nedavno je pokrenuo i grupu na fejsu pod nazivom 'Lazine potrage'.
Kako sam kaže, svaki slučaj je dirljiva priča za sebe, a nerijetko i na njega ostavi dubok trag. O slučaju u kojem je spojio majku i sina snimljen je dokumentarni film koji se prikazivao u šest europskih zemalja.
Potresna je to ljudska priča u kojoj je bivši policajac spojio obitelj nakon 20 godina razdvojenosti.
"Marija je Centar za socijalnu skrb odveo iz obitelji nakon što mu je umro otac. Bilo mu je šest godina. 20 godina nije znao što mu je s majkom i mlađim bratom. Život je proveo u udomiteljskim obiteljima. Kada smo došli u selo u kojem su živjeli, više se nije sjećao ni u kojoj je kući živio. Stariji mještani su se prisjećali obitelji koja je nekada ondje bila, ali godinama nitko nije čuo za njih. Neki su mu čak rekli kako mu je majka poginula za vrijeme Domovinskog rata u susjednom selu. No, ispostavilo se da je živa. U međuvremenu se opet bila udala i rodila još dvoje djece. Tako je Mario doznao da ima još jednog brata, ali i sestru. Međutim, i ta su joj djeca oduzeta nakon što se razvela tako da više nitko ni za koga iz te obitelji nije znao gdje je. Naposlijetku smo je pronašli u jednoj ustanovi gdje se nalazila radi narušenog psihičkog zdravlja. Bio je to dirljiv susret majke i sina nakon 20 godina, a onda smo mu pronašli i mlađeg brata", prepričao je za Vijesti.hr Lazarević.
O 10-godišnjem dječaku Fidanu koji je sam prešao više od 14.000 kilometara kako bi pronašao oca, Lazo, kako ga zovu poznanici, je napisao knjigu 'Dječakova potraga za mrtvim ocem'.
"To je dječak s Kosova kojeg sam pronašao u Istanbulu. Naime, 1991. godine tada desetogodišnji Fidan Ademi je čuo je kako je njegov otac Fejzulla poginuo kao hrvatski branitelj na šibenskom ratištu. Majka ih je napustila kada je dječak bio mali. Jako je za njom patio pa mu je odrastanje bez oca još teže padalo. Dječak je sam pješice krenuo iz rodnog sela nedaleko od Kosovske Mitrovice u Hrvatsku za koju nije znao niti gdje je. Snalazio se kako je znao i mogao. Dvaput je došao do Peći, ali su ga vratili kući maćehi. Tek je treći put uspio pobjeći u potrazi za oce, ali je završio u Istanbulu. Ondje je godinama živio kao beskućnik. Spavao je na klupi u parku", govori Lazarević koji je nakon temeljite potrage Fidanu najzad pronašao oca i to u Šibeniku.
"Sjećam se i slučaja u kojem je mlađa sestra tražila stariju, a starija je mislila da je mlađa mrtva. Roditelji su, naime, 20 godina prije mlađu sestru dali na posvajanje u Slavonski Brod, a starijoj su rekli da je poginula. Rekli su joj da joj je sestricu pregazio autobus na Britancu. Iako ih je ispitivala gdje joj je grob, nikada joj nisu rekli istinu. Svake godine, 20 godina, ona je odlazila na groblje Miroševac i kod glavnog križa palila svijeću. Kada sam joj došao na vrata, isprva mi nije vjerovala i počela je plakati. Molila me da je ne uznemiravam jer joj je sve previše bolno. Ipak, kada sam je uspio nagovoriti da pročita pismo koje je njezina sestra napisala, povjerovala je jer su u pismu bili i neki detalji koji su je uvjerili da je doista riječ o njezinoj mlađoj sestri", prisjeća se Lazarević.
Najveći raspon, u njegovoj evidenciji, u kojem su ljudi bili razdvojeni i tragali jedni za drugima bio je 60 godina. To je bio slučaj u kojem je jednom Slovencu pronašao oca u Kanadi. U drugom slučaju u Rijeci je pronašao čovjeka za kojim je sestra tragala 60 godina nakon što su ga roditelji kao 1-godišnjaka dali na posvajanje.
"Pronašao sam 300-tinjak osoba. Mijenjao sam sudbine ljudima. Mijenjao sam im živote. Vadio sam ljude 'iz zemlje'", zaključio je svoju priču Lazarević koji je gotovo sve potrage obavio o vlastitom trošku.
