Engleska-Njemačka
Dvije odluke u produžecima (1966, 1970), jedna utakmica bez golova (1982) i jedni penali (1990), bilanca je dosadašnjih susreta Engleske i Njemačke na SP-ima, a čuvena Linekereova izjava kako je ''nogomet igra za 22 osobe koje trče okolo, igraju si lopte i jednog suca koji radi greške, a na kraju koje uvijek pobjeđuju Nijemci'' ne vrijedi za susrete Engleske i Njemačke. Naime, u ukupnom omjeru, Englezi vode Nijemce s 12 pobjeda naspram 10 poraza, a bilo je i 5 neriješenih utakmica od kojih su se dvije riješile penalima u korist Njemačke. Doduše, prvih četrdeset godina Englezi su razvaljivali Nijemce, a onda se priča preokrenula u njemačku korist pa posljednjih 40 godina razvaljuju Nijemci.
Iako je izabrani engleski tim prvi puta gostovao u Njemačkoj još 1899. i ponizio Nijemce u dvije utakmice s 13-2 i 10-2 pa su Nijemci, dvije godine kasnije, došli na revanš gdje su ih Englezi opet masakrirali 12-0 i 10-0; prva prava međusobna utakmica, ona od koje počinje brojanje međusobnih susreta, odigrana je u Berlinu 1930. s rezultatom 3-3. Pet godina poslije, Nijemci, kod kojih je Hitler već na vlasti, a reprezentacija predstavlja Nacističku Njemačku, dolaze na White Hart Line u London s osam tisuća navijača što izaziva ogromnu javnu raspravu da li se, organizacijom utakmice i dolaskom tako velikog broja navijača, daje podrška njemačkog nacističkoj vladi. Englezi pobjeđuju 3-0. Slijedeća utakmica, 1938. u Berlinu ispred 110 tisuća ljudi, još je kontroverznija jer je britansko Ministarstvo vanjskih poslova naredilo reprezentativcima da moraju salutirati nacističkim pozdravom u znak pozdrava i poštovanja prema domaćinu u svrhu tada aktualnog pokušaja zadržavanja mira s Njemačkom. Englezi pobjeđuju 6-3.
Nakon Drugog svjetskog rata u kojemu su Nijemci bili zločesti, a Englezi dobri momci, tenzije su porasle i slijedeće tri prijateljske utakmice dobivaju Englezi. Na SP 1966. konačno međusobni okršaj na velikom turniru i to u finalu koje dobivaju Englezi 4-2 u produžecima uz vječno neriješenu dvojbu oko trećeg engleskog gola. I onda, u četvrtfinalu SP 1970. u kojem su Englezi ispustili vodstvo 2-0 i izgubili 3-2 u produžecima, dolazi prva pobjeda Nijemaca. Englezi, svjetski prvaci, samodopadni i uvjereni u obranu naslova, nisu mogli vjerovati što im se dogodilo. Dvije godine kasnije, Nijemci ih gaze usred Londona 3-1 u kvalifikacijama za EP i od tada do danas traje dominacija Nijemaca. Još su im nametnuli žestok kompleks pucanja penala jer su ih dva puta u polufinalima velikih turnira – SP 1990 i EP 1996 dobili na penale.
Današnja utakmica bit će još jedan nezaboravan klasik dvaju ponajvećih svjetskih rivala. Mnogim engleskim reprezentativcima ovo SP je posljednja šansa da naprave rezultat na najvećoj sceni, a kako imaju neospornu vrhunsku kvalitetu i znanje, jedino pitanje je hoće li se osloboditi prošlosti i kompleksa i konačno regularno dobiti Nijemce na SP. Nijemci, pak, neće biti kompletni, a i glavnom igraču nedostaje iskustva i velikih susreta, no krenu li opako, bez previše respekta prema engleskim zvijezdama, bit će ludo i nezaboravno. U svakom slučaju, prolazom Engleske, može se dogoditi ponovni susret Engleske i Maradone, kultnog lika u povijesti engleskog nogometa što je garancija za još jedan veliki spektakl.
Argentina-Meksiko
Meksiko je jedina izvaneuropska zemlja koja je dva puta organizirala SP, što zbog zaluđenosti nogometom, što zbog toga da je dugo vremena bila najsigurnija latinskoamerička država te je kao takva bila idealna za širenje popularnosti nogometa, ali i za podizanje cijele nogometne priče na višu razinu. Pogotovo u biznisu. Za SP 1986. na kojemu su Maradona i Argentina doživjeli najveću slavu, kandidirali su se Kolumbija, Kanada, Brazil, SAD i Meksiko. Kolumbija je otpala zbog nesigurnosti proizašle iz sve krvavije trgovine drogom, Brazil je povukao prijavu zbog kaosa u njihovom nogometnom savezu, Kanada nikada ni nije bila ozbiljan kandidat pa se prava borba vodila između Meksika i SAD-a.
Amerikanci su jako zagrizli, imali su potporu medijskog giganta TimeWarnera, kao i najvišeg državnog vrha, odnosno američkog državnog tajnika Henrya Kissingera, tipa koji je i danas jedan od najmoćnijih svjetskih političara. No FIFA i njen tadašnji predsjednik, opaki biznismen i nogometni vizionar, Joao Havelange, odlučili su za Meksiko. Ponajviše zbog starog dogovora s Televisom, vodećom meksičkom medijskom kućom, odnosno, najutjecajnijom medijskom kućom u Latinskoj Americi, što je bilo super važno za FIFA-inu pripremu televizijske eksplozije nogometa početkom 90-ih. Meksiko je odlično odradio posao, prvenstvo je bilo zanimljivo, dogodila se Božja ruka i Diego je podigao pehar te se neraskidivo vezao uz Meksiko. Samo četiri puta u svojoj povijesti El Tri je uspio dobiti Los Albicelestes, koji su slavili 15 puta, a deset utakmica završilo je neriješeno.
Posljedni puta Meksiko je pobijedio na Copa America 2004, a svi se sjećamo prošlog SP-a kada je Maxi Rodriguez fenomenalnim volejem, osam minuta prije kraja drugog produžetka osmine finala, poslao Meksiko doma. Devetnaestogodišnji Messi zamijenio je Saviolu u 84. minuti. U današnjoj utakmici Argentina je ogroman favorit jer ima tri pobjede u grupi, najluđeg izbornika i mega napad čemu će Meksiko jako teško moći parirati bez obzira koliko god da se čvrsto i pošteno nadmetao.
