Gotovo čitav svoj vijek Bugatti Brescia Type 22 Roadster s brojem šasije 2461 proveo je na dnu jezera. Umjesto plavog neba, oko njega je bila voda jezera Maggiore.
Prošlog ljeta, točnije 12. srpnja, 73 godine nakon što je potopljen, izvučen je na obalu gdje ga je dočekalo mnoštvo radoznalih stanovnika i turista. Prvorazredna ljetna atrakcija, nema što.
A ono pravo slijedi 23. siječnja kada će se pojaviti pod reflektorima aukcijske kuće Bonhams u Parizu, gdje očekuju konačnu cijenu između 70 i 90.000 eura.
No, kako je ovaj rijetki automobil završio na dnu jezera? Prema dostupnim podacima, dok je bio u uporabi, imao je kratku, ali burnu povijest, kao stvorenu za Hollywood ili dobar dokumentarac.
Prvu registraciju imao je 11. travnja 1925. u Nancyju, kada je isporučen uglednom i imućnom arhiteku, Georgeu Paivi. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća Bugatti prelazi u ruke Georgea Niellyja iz Pariza, a nakon njega kupuje ga Marco Schmuklerski, ciriški arhitekt poljskih korijena.
Schmuklerski je od 1933. do 1936. živio u švicarskom gradu Asconi gdje je pohađao umjetničku školu. Problem je nastao u tome što je automobil i dalje imao francuske registracijske pločice i na njega nisu bila plaćena carinska i porezna davanja.
Marco je otišao iz Ascone 1936. i ostavio automobil svojim domaćinima kod kojih je živio u Asconi. No, lokalne vlasti znale su da je luksuzni automobil i dalje tamo i tražile svoj novac.
Bugatti je tad već bio star jedanaest godina, nije više bio ni u odličnom stanju, a vrijednost carina, poreza i kamata već je premašila vrijednost samog automobila.
Godinu kasnije ljudi kojima je Schmuklerski ostavio 'vrući krumpir' iz straha od optužbe i ovrhe odlučuju se sakriti automobil potapanjem u jezero.
No, kako bi ga se kasnije, jedne godine, moglo izvući vani, zakačen je lancem. Nažalost, hrđa je vremenom dokrajčila lanac, a automobil kliznuo duboko u jezero. Tek tridesetak godina nakon potapljanja, 18. kolovoza 1967. Bugatti je ponovno viđen.
Ugo Pillon iz lokalnog ronilačkog kluba otkriva automobil na dubini od 53 metra. Bugatti leži na lijevom boku i do polovice je prekriven muljem. Trebalo je još proći četrdeset godina da ga se konačno i izvadi na površinu, što su obavili članovi lokalnog ronilačkog kluba iz Ascone, a svo to vrijeme Bugatti im je bio popularna ronilačka destinacija.
Tek kad je ponovno došao na sunčevu svjetlost moglo se procijeniti njegovo pravo stanje. Dijelovi koji nisu bili pokriveni muljem više su stradali od utjecaja vode, što je vidljivo na skroz otkrivenom desnom boku.
Čak 73 godine bi ostavile traga i da automobil stoji u garaži, a ne dnu jezera. Šasija je u dobrom stanju, iako prohrđala, a i dijelovi izrađeni od drva, aluminija, bakra i gume također su očuvani.
Bugatti je i tad bio pojam skupoće i kvalitete, pa time veseli što se na lijevom boku još vide tragovi french blue plave boje karakteristične za Bugatti, prednja maska je gotovo netaknuta, a i na svjetlima još ima tragova kroma.
Očuvana je drvena podnica, kao i pokazivači u kokpitu. Prema procjenama stručnjaka Bonhamsa, svega 20 posto automobila može biti iskorišteno. Izrada kopije prema predlošku stajala bi jednako kao i njegova potpuna restauracija, no što će s njime napraviti diskrecijsko je pravo njegovog budućeg vlasnika. Također, i švicarske vlasti konačno će dobiti svoj novac.
Prihod od prodaje (kad se odbiju traženja švicarskih poreznika) namijenjen je fondaciji Damiano Tamagni, koja je osnovana u spomen na člana lokalnog ronilačkog kluba Centro Sport Subacquei Salvataggio Ascona. Mladić je pretučen nasmrt od strane tri mlada delikventa, a fondacija radi na podršci lokalnim vlastima na prevenciji nasilja među mladima.
