"Silovana sam ljeto prije nego sam trebala krenuti na zadnju godinu fakulteta. Radila sam kao hostesa u restoranu, živjela sam u Queensu s najboljom prijateljicom iz osnovne škole i bila na stažiranju u jednoj neprofitnoj organizaciji. Upravo su me posjetile četiri žene iz Meksika koje sam podučavala kad sam bila ondje, i sve je bilo u najboljem redu.
A silovanje je razbilo sliku kakvu sam dotad imala o svijetu: iluziju sigurnosti, moj odnos s muškarcima i najgore od svega - moje samopouzdanje dok sam polako shvaćala što to znači biti žena u današnjem svijetu. Kao da mi je netko odrezao krila taman kad sam bila spremna poletjeti.
Nije samo moje tijelo bilo napadnuto, već i povjerenje koje sam imala u ljude koje volim - jer su ti ljudi odabrali stranu mog silovatelja. Ljudi koje sam znala čitav život. A zatim me, sasvim očekivano, i pravni sustav iznevjerio, jer 'nije bilo dovoljno dokaza' - tako su mi rekli, nakon što sam provela dane vozeći se kroz četiri savezne države kako bih dala izjave i pokazala svoju prljavu odjeću i masnice na licu i tijelu u policijskoj postaji. Ali da, sad znam zašto ljudi uopće i ne odlaze na policiju. No trebala sam razgovarati s nekime, reći istinu i spriječiti da se to dogodi nekome drugome. Sad se pitam - jesam li to stvarno trebala napraviti?
'Strahovala sam od novog napada'
Četiri sam godine bila vlastita sjena: skrivala sam se od života i bila sam ovisna o stvarima koje su me djelomično zadovoljavale i čuvale, dok napokon nisam bila spremna suočiti se sa stvarnošću i jačinom svoje boli. Prošle su godine prije nego li sam ponovno počela osjećati i prije nego sam uopće pustila koju suzu. Godine su prošle prije nego sam se ponovno povezala s vlastitim tijelom... Udebljala sam se 20-ak kilograma i odrezala dugu smeđu kosu. Htjela sam se distancirati od vlastita tijela i, kao mnogi koji su doživjeli zlostavljanje, htjela sam se distancirati od pogleda drugih, pogotovo muškaraca. Neprestano sam čekala kad će me netko ponovno napasti, s obzirom da prvi put nisam znala da će se to dogoditi. Bila sam na oprezu.
Traume koje su ostale nakon silovanja, one koje sam ja iskusila, značile su da sam samo ponovno i iznova napadana. Prvo fizički, zatim psihički, ali i emocionalno sa svih strana. Ako sama sebe nisam ranjavala, onda bi to činili moji bližnji, ali i društvo kao takvo. Članovi obitelji su mi govorili: 'Nisam rekla tvojoj teti što ti se dogodilo. Ne želim da te ona gleda drugačijim očima." A komentari na društvenim mrežama? To nikada ne smijete čitati. Nikada.
Sve što nam treba je podrška
Da sam napadnuta na ulici, bi li mislili nešto drugačije o meni? Da sam stradala u prometnoj nesreći? A što da su me opljačkali? Zašto je ovo tabu jer uključuje moje tijelo i jer je oružje silovanje?
Zašto žene zakapamo pod zemlju i tjeramo ih da se srame u tišini? Da se izjedaju do smrti? Da se opijaju? Da se tjeraju na to da same sebe ne poštuju? Da pokušavaju biti toliko savršene da nitko nikad ne može pogoditi što im se dogodilo?
I kako to da se na napadače ne stavlja teret onoga što su učinili?...
Znam da je dio cijelog ovog procesa progovaranje istine: a to su upravo ove riječi. Ne smijemo živjeti u tišini i sramiti se. Koliko biste puta ovo trebali čuti?
'Ti nisi ništa kriva. Nisi napravila ništa pogrešno. Ti nisi ništa kriva. Nisi napravila ništa pogrešno. I tako u nedogled.'
Uhvatite za ruku tu djevojku, tu ženu, tog dječaka, tog muškarca koji su zaspali i probudili se zbunjeni i s mislima o tome kako su oni napravili nešto pogrešno. Da su rekli nešto pogrešnoj osobi, prerano rekli nešto ili jednostavno rekli nešto krivo čime su tog nekog 'isprovocirali'. Ne postoji to što ste mogli učiniti, ne postoji to što ste mogli učiniti bolje.
Vi niste napravili ništa pogrešno. To nije vaša krivica."
Izvor: Thought Catalog
