"Nakon posta o Ellinom porodu kod Podobnika, dobila sam potrebu napisati priču o svom porodu. Par godina prije nego nam je dijete bilo u planu, saznala sam za jedno mjesto u Austriji, čije je rodilište jedino u ovom dijelu Europe prijatelj majke i djeteta. Da, majke i djeteta. Očarao me njihov pristup prema rodilji i to je pristup koji bi svaka žena trebala iskusiti. Platila ili ne. To je humanost. No sve češće horor priče iz naših rodilišta su me potaknule da jednog dana svoje dijete rodim upravo tamo. Da se razumijemo, ima prekrasnih priča sa poroda, ali meni se nije iskušavala sreća. To je poseban dan za majku i za dijete i treba biti savršen.
Onaj dan kada sam saznala da sam trudna, samo sam rekla mužu: jesmo li spremni za Feldbach? Bit ćemo, rekao je. U trenutku kada sam ostala trudna, nisam bila zaposlena zbog isteka ugovora. Planirala sam kao na jesen tražiti posao. U drugom mjesecu trudnoće muž mi je doživio tešku nesreću na motoru. Danima sam ga vozila po bolnicama (Rijeka-Zagreb-Ljubljana), vozila ga u invalidskim kolicima, dizala, ma sve sam radila jer je on samo mogao ležati. Kad je on bio malo bolje, otišli smo u posjet bolnici. Kao da vidimo gdje je to. Sjećam se da sam sa takvim zološkim vrtom u trbuhu (kakvi leptirići…) vozila prema tom malom gradiću. Vidjevši mog muža u kolicima sestra je odmah dotrčala i pitala treba li nam pomoć. To je bila babica koja mi je došla ujutro kad sam rodila. Sudbina ili ne… Pokazala nam je prekrasne dvorane s krevetima, strunjačama, bazenom, roma kolom, ma svim ''rekvizitima'' za porod. Zahvalili smo se i rekli to je to.
Trudnoća je hvala Bogu bila uredna, tako da sam zadnjih mjesec dana umjesto u zagrebačkoj bolnici trudnoću pratila u Mariboru kod dr. M, koji je prije radio u toj bolnici u Feldbachu (sad je preselio u Graz). Tako da sam svaki četvrtak furala u Maribor na pregled. Kod njega sam dobila sve informacije vezano za porod, bolnicu i slično. Kad sam obavila zadnji pregled kod dr. M, uputili smo se u malo seosko domaćinstvo na samoj granici s Austrijom. Apartman u oazi mira. Ptičice, pčelice, ovčice i ostale životinjice. Domaćini više nego ljubazni, donosili svoj domaći med i jaja da trudnica lijepo papa. Svaki dan sam šetala i po par kilometara, jednostavno se smirila i čekala. Bio je utorak i ja sam već prošla datum termina, a mobitel nije prestajao zvoniti. Pitanje je bilo jesam li još uvijek u jednom komadu.
'Najviše od svega me oduševila činjenica da za sve što žele napraviti prvo traže moje dopuštenje'
Roma kolo
Počeli su neki nepravilni bolovi, a ja govorim mužu kako se beba uglavljuje (čuj zaključka…). Navečer su se trudovi zaredali na 5-6-7 minuta, 3-4 puta sam išla na WC, otuširala se, sredila i oko pola 3 ujutro smo krenuli u bolnicu. Na ulazu u bolnicu nas slučajno dočeka neki doktor i sa smiješkom na licu nas upućuje na treći kat. Dolazimo pred već poznata vrata, a babica me prima s toplim osmjehom. Odmah joj napominjem da ne znam dobro pričati njemački, ali da razumijem. Dala sam svoje trudničke papire i legla na krevet. Objasnila mi je kako da dišem kroz trudove i stavila mi tople jastučiće od koštica trešanja na stopala jer su mi bila hladna. To mi je bilo ono, WOW.
E sad, ono što me najviše oduševilo je činjenica da te oni za sve pitaju smiju li. Tako me upitala može li me pregledati (mislim si, pa naravno da možeš). Pregled je bio iznimno nježan. Bila sam otvorena jedan prst i tad mi je savjetovala da, ako smo blizu, radije odemo doma jer s obzirom da smo stranci, a dan bolnice je skup, ne želi nas uvoditi u sistem dok porod ne krene. Mi smo se s tim složili. Ali predložila je da ako se slažem da bi ona ipak pozvala doktora da napravi ultrazvuk. Ok.
Dolazi doktor kroz 20 min, guraju ultrazvuk na kolicima. Doktor nam se predstavlja i pita dopuštam li da me pregleda ultrazvukom. Babica pita može li me opet pregledati. Ustanovi da sam se otvorila 4 prsta i kaže da ipak ne idem nigdje. Kako su trudovi bili sve učestaliji i jači, ja sam imala osjećaj da mi koža gori. Babica me hladila mokrim plahtama. Sjećam se da mi je to baš pasalo. Rekla sam da bih htjela u kadu, na što me ona odsavjetovala jer se bojala da bi mi zbog temperaturnog šoka mogli stati trudovi. Oni inače trudove potiču akupunkturom, nisu skloni dripovima. Mijenjala sam položaje, nikako da se namjestim. Na kraju mi je najbolje pasalo na lijevom boku.
Muž je od prve minute tu, nudi vodu, hranu, skida zvijezde s neba, drži me za ruku. Nisam imala želje za nekom posebnom glazbom, na sve što su nudili ja sam odgovarala: Ne, hvala. Bila sam u nekom svom svemiru. Čak mi je kasnije bilo i žao, jer tu sam, ali nisam tu. Nekako sam htjela biti svjesnija svega. U jednom trenutku babica i doktor vraćaju mog malog nazad. Ja sam se prepala da nije pupčana vrpca oko vrata jer je moja seka zamalo umrla mami na porodu zbog toga (vukli je van na vakuum u Vinogradskoj). Babica je rekla da mu je rame ''zapelo''.
'Napominjem da ovo nije privatno rodilište, nego njihova lokalna bolnica. Dakle, ovakav tretman imaju sve njihove rodilje'
Ulaz u bolnicu
U sljedeća dva truda rodio se moj mali dječak. Činilo mi se da plače cijelu vječnost. Mislim da je moja ''odsutnost'' tome kriva. Zamotali su ga u ručnik i stavili ga meni na prsa. Sjećam se tih tamnih okica dok je sisao. I taj miris. Babica je spustila rolete jer je počelo svitati pa da malom ne bude presvijetlo za okice. Pitali su me smiju li presjeći pupčanu, ali sam im rekla da još malo pričekaju. Nakon nekih 20 minuta babica je dala mužu škare da presječe pupčanu i uzeli su mog sinčića da ga izmjere i izvagaju. Pokazala mi je posteljicu, a zatim me pitala smiju li ga okupati. Rekla sam ne. Također su me pitali pristajem li na Vitamin K i antibiotske kapi za oči. Dakle sve vas se pita i dijete je pored vas. Dali su mi ga opet u naručje kad je došao drugi doktor da me zašije jer sam popucala. Došao je s razbarušenom kosom i vidno pospan (valjda su ga probudili). Osjetila sam samo lagani ubod igle. Šav je napravljen fantastično. Tada je moja babica otišla jer joj je smjena završila prije dva sata (ali nije me htjela ostaviti) i došla je druga (ona kaj nam je pokazala rodilište).
Posjete su dva puta dnevno, a tate mogu ovdje biti cijeli dan
Odvele su me u sobu gdje su bile još tri mame s bebicama. Bebe su uz vas, imaju drvene krevetiće kojima se spušta jedna stranica i može se prisloniti uz krevet. U sobi imate sve što vam treba za dijete (pelene, bodije, oblekicu, prah za pupak, vlažne maramice, tetre) i sve što treba mami (spavačice, ulošci, jednokratne gaće, šampon, gel za tuširanje…). Dakle jedino kaj sam trebala ponijeti su papuče i četkica za zube. Svaki dan sam birala što želim jesti sljedeći dan. Dobiješ prijedlog za doručak, ručak i večeru te biraš od vrste kruha pa na dalje. Napominjem da ovo nije privatno rodilište nego njihova lokalna bolnica. Dakle, ovakav tretman imaju sve njihove rodilje. Posjete su dva puta dnevno po dva sata, a muž može biti ondje neograničeno, cijeli dan. Jednu noć je ostao do 22 sata, pa nas je sestra zamolila da pređemo u sobu za posjete ako muž želi još ostati. U toj sobi smo znali dosta boraviti nas troje, sami.
'Vizita dolazi svaki dan, bebama rade sve moguće pretrage, a imaju čak i posebnu sobu gdje se možete odmoriti same sa svojim djetetom'
Soba s kadom
Imaju takozvani Kinderzimmer (soba za bebe), dakle prostoriju koja odiše nekim divnim smirajem. Tu se nalaze lavaboi za kupanje, veliki otok na sredini za presvlačenje beba s ladicama u kojima je sve što vam treba, nekoliko fotelja za dojenje (one koje se ljuljaju), jastuci za dojenje, lampe od himalajske soli koje gore tijekom noći. Kad bi sve moje cimerice legle spavati, moj mali je imao potrebu da se dere. Mi bi onda išli u tu sobu, zavalili se i dočekali jutro. Sestre bi svako malo dolazile pitati želim li da one uzmu dijete da ja malo odspavam. Bude par bebica koje spavaju u kinderbetićima. Svaki kinderbetić ima svoju karticu na kojoj piše ime djeteta i ostale informacije.
Svaki dan je vizita, a svaki član vizite koji dođe se prvo predstavi, pruži ti ruku i čestita na rođenju bebe. U bolnici je bio i gospodin iz općine', a ja sam mu pripremila naše dokumente na temelju kojih mali dobiva rodni list koji ti dostave u bolnicu sljedeći dan ili za dva dana. Prva vizita je htjela da idem doma u ponedjeljak (rodila sam u srijedu), a ja sam navaljivala za odlazak u petak, jer sam samo zbrajala cifre u glavi ako ostanem do ponedjeljka...
Što se pretraga tiče, ondje vade krv za testiranje na 20 i nešto genetskih bolesti (pa sve šalju u Beč na testiranje), sluh, kukove i srce, sve nekim posebnim aparatom. Možda i još nešto, ali sad se ne mogu sjetiti. Zadnji dan dok sam čekala otpusne papire, sestra mi je držala predavanje o svemu, ali baš svemu. Od dojenja, do njege pupka, o cjepivima, ma sve sve… Btw, imaju i ambulantu za dojenje, a ako imaš bilo kakvih problema, možeš im se ondje obratiti. Ali svakako te stalno ispituju možeš li dojiti i je li je sve ok.
'Dokle god ovo što imamo prihvaćamo kao standard, nema promjene. I stoga, ako ja trenutno mogu birati (i platiti) bolje uvjete, onda ću to i napraviti'
Rode nose imena djece i datume i vrijeme kad su rođena
Nakon toga sam otišla u računovodstvo, uzela bebsona i pravac Zagreb. Prije nego sam izašla iz bolnice, sestra je htjela provjeriti je li mali dobro montiran u jajetu. Put do Zagreba prošao je super, a vjerujem da tu ima još sitnica koje sam vjerojatno zaboravila, ali ih se sad ne mogu sjetiti. No, poanta priče je da smo se puno toga odrekli (financijski) i da smo se na sve dobro pripremili. Dan u bolnici je koštao 700 eura. Ono što sam ja htjela bio je bezbrižan fiziološki porod i dobila sam ga.
I zato žene, nemojte biti jedna drugoj vuk. Netko si priušti mobitel od tisuću eura, netko nešto drugo. Netko si na žalost ne može niti jedno niti drugo. Ali to ne smije biti razlog pljuvanja po nekome jer si je nešto priuštio. Ja želim još jedno dijete. I želim ponovo u Feldbach. Ako to znači da ću se odreći ljetovanja, shopinga ili ću dići kredit, to je samo moja stvar. Ne rastu mi novci na grani kao ni većini vas.
Ja bih samo voljela da svaka rodilja u Hrvatskoj ima ovakav tretman kao što sam ja imala. Ljudskost i humanost prije svega. Da taj dan ostane kao najljepša uspomena. A ne nešto što se s vremenom zaboravi i samo "nek' je dijete živo i zdravo". Dokle god to prihvaćamo kao standard, nema promjene. Dokle god moramo gurati kuvertu, nema promjene. Dokle god tražimo vezu, nema promjene. Ja se iskreno nadam da će Udruga RODA uspjeti svojim akcijama promijeniti ovakvo stanje. A i dok svaka žena koja je imala ružno iskustvo ne progovori, nema promjene. Ja nisam htjela biti dio te statistike. Frendice kažu da sam umišljena i pitaju me što to izvodim, da jednostavno moram roditi i to je to. Da, naravno da moram, ali ako već mogu birati (čitaj platiti) uvjete, onda ću to i napraviti."
Podsjetimo, Udruga RODA je 2014. godine pokrenula akciju #PrekinimoŠutnju kako bi skrenula pozornost na nasilje koje se događa u rodilištima kod nas
"Ove godine provodimo akciju #PrekinimoSutnju kojom putem društvenih mreža pozivamo žene da s nama i sa drugim ženama podijele svoje iskustvo nasilja koje su doživjele u hrvatskim rodilištima. Akcija je nadišla sva naša očekivanja te u javnosti i medijima ima ogroman odjek koji ne jenjava. Iako je to potvrda da je tema itekako važna, naš cilj nije akciju provoditi isključivo preko medija, već nam je ona poticaj za traženje hitnih izmjena praksi koje vrijeđaju i ponižavaju žene. Svjesne smo da do promjena nećemo doći ako potenciramo sukobe sa strukom", napisale su Rode tadašnjem ministru Vargi tražeći da se po tom pitanju nešto poduzme i od strane ljudi s vrha,a neki su se dan ponovno osvrnule na istu akciju i podsjetile:
"U javnosti su se povodom jednog celebrity porođaja pojavili napisi u kojima se spominje Rodina akcija#PrekinimoSutnju iz 2014. godine. Na žalost, stavljena je u funkciju promoviranja privatnih usluga porodništva, što nam nikako nije cilj, a ne prihvaćamo ni ton poruke u kojem se da naslutiti da je veći problem što smo potaknule žene da progovore o nasilju koje se događa u rodilištima (pa ih time uplašile i usmjerile u privatnu praksu) nego je problem činjenica da se nasilje u rodilištima (još uvijek) događa.
Želimo skrenuti pozornost javnosti i žena, kao korisnica usluga svih rodilišta, na to da iako ton članaka koji se ovih dana pojavljuju u medijima navodi na zaključak da bi plaćanjem usluge (legalno ili u obliku mita) poboljšao tretman ili garantirao humani pristup porodu, iskustva žena koje nam se javljaju nisu uvijek pozitivna. Plaćanje usluge na žalost nije garancija da ćete izbjeći standardni "paket usluga" hrvatskih rodilišta, tome svjedoče i iskustva žena koje su sudjelovale u akciji #PrekinimoSutnju a koja su dolazila iz svih hrvatskih rodilišta, bez iznimke.
Više o ovoj temi moći ćete pročitati i čuti od 25.11. na godišnjicu akcije i prvi dan #16DanaAktivizma."
Cilj im nije otjerati žene iz hrvatskih rodilišta, već ukazati na to da je promjena potrebna i da je do promjene na bolje moguće doći, kako bi žene s veseljem odlazile na porode u naše bolnice, bez obzira na to jesu li te bolnice privatne i moraju li za uslugu platiti ili su bolnice javne. Humanost i ljubaznost trebali bi biti imperativ i dio osnovnog paketa usluga svakog rodilišta, bez obzira na cijenu.
