Što ako netko progovori protiv stranke koju volite, glazbenog pravca kojeg slušate ili, ne daj bože, protiv religije kojoj pripadate? Biste li se uvrijedili?
A što ako netko, sasvim suprotno, uvede zabranu govorenja protiv vaše stranke ili religije kojoj pripadate? Biste li podržali to?
I hoćete li ostali dosljedni ako sutra na vlast dođe netko tko će zabraniti vašu stranku ili religiju kojoj pripadate?
Ljudi nerijetko misle da bi ono što je njima sveto trebalo biti sveto i ostatku svjetske populacije, no, zamislite, to je nemoguće. Vjernici i nevjernici se nikada neće složiti da je religija nešto u što se ne smije zadirati jer je sveta, jednako kao što se američki i hrvatski nacionalisti nikada neće usuglasiti oko toga koji je najbolji narod u svemiru.
S obzirom da volimo misliti da živimo u demokraciji, na raspolaganju nam stoji nekoliko mogućnosti: mišljenja možemo razmjenjivati i uspoređivati s onima drugih ljudi; svoje ideje možemo propagirati i pokušati ih prenijeti drugima; možemo uživati u različitosti mišljenja i naučiti cijeniti tuđu raznolikost, te upražnjavati vlastito pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.
No, ono što je možda najbolje u cijeloj stvari jest da u demokratskom društvu imamo pravo biti i uvrijeđeni. Iako nećemo dobiti posebnu značku za to, to je naše pravo.
Kakvo dobro može izaći iz uvrijeđenosti? Nikakvo, zapravo, ali svima možemo jasno i glasno poručiti što nas sve vrijeđa. Naravno, umjesto da smo konstantno uvrijeđeni, mogli bismo jednostavno uživati u stvarima do kojih nam je stalo, neopterećeni tuđim mišljenjem. No, gdje bi onda bila zabava?
Ako ne vjerujete nama, pogledajte komičara koji je inspirirao ovaj članak. Njegovo ime je Steve Hughes, a ovo je njegova interpretacija uvrijeđenosti.
