Dana 27. veljače 2019. jedna od glavnih vijesti u svjetskim medijima bio je drugi summit američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una u Hanoju. Istoga dana pojavila se i vijest o zaplijeni 90 tisuća boca ruske votke na kineskom brodu u Roterdamskoj luci.
"Ruska" votka skrivena na "kineskom" brodu!? S tim u vezi, postavlja se pitanje ima li uopće smisla povezivati ta dva događaja i o čemu je zapravo riječ? No, krenimo tragom obiju vijesti.
Nakon prvog summita održanog u Singapuru, u lipnju 2018. godine, Trump i Kim Jong-un odlučili su se za ponovni susret. Ovog puta u Hanoju, kako bi ustvrdili ima li uvijeta i dokle su stigli pregovori dviju strana o denuklearizaciji korejskog poluotoka. Za uzvrat Amerikanci su inicirali veliki ekonomski preporod kroz investicijski impuls u gospodrastvo Sjeverne Koreje. Diplomatski promatrači diljem svijeta s priličnom količinom skepse praili su ovaj nesvakidašnji poduhvat dvojice čelnih čovjeka SAD-a i Sjeverne Koreje. Dok njih dvojica razmijenuju pregršt osobnih komplimenata, hvaleći "veliko liderstvo" onog drugog, promatrači mogu tek površno pratiti događanja jer ne vide nikakve druge opipljive dokaze napretka u odnosima dviju zemalja koje su do nedavno bile percipirane kao "smrtni neprijatelji".
Bez obzira na samu simboliku uzajamnih komplimenata koja demonstrira nekakav "proboj" u odnosima Washingtona i Pjongjanga rezerve oko ishoda samih pregovora "na vrhu" ostaju. Za to postoje ozbiljni razlozi.
Ključan je najprije sam pristup pregovorima. Predsjednik Trump, koji je inače već stekao reputaciju atipičnog političara i državnika, i u ovom slučaju uopće ne drži do poznatih diplomatskih klišea i uobičajenih standarda. U situaciji u kojoj su dvije strane u dubokim razmiricama i takoreć nepomiriljivim razmimoilaženjima, a postoji namjera za nadilaženje tog stanja, on bira takozvani "top down approach" ili u prijevodu "pristup odozgo prema dolje". To znači, pregovaraju najprije eksperti pa zatim niži diplomatski establišment, a u konačnici državni dužnosnici ministarskog ranga. U samom finalu uključuju se sami šefovi vlada ili država.
Uzmimo primjera radi normalizaciju odnosa između Narodne Republike Kine i SAD-a početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te uspostavljanje diplomatskih odnosa i suradnje između njih.
Išlo se točno takvom uzlaznom linijom. Od Georgea Busha starijeg kao diplomatskog izaslanika SAD-a u Pekingu, preko Henrya Kissingera kao savjetnika te državnog tajnika SAD-a, da bi se na samom kraju uključio predsjednik Richard Nixon.
Sada ima imamo potpuno obrnut redoslijed poteza i postupanje. To se zove "bottom up approach" ili u prijevodu "pristup odozdo prema gore".
S tim u vezi se opravdano postavlja pitanje je li moguće između susreta na vrhu ostvariti takve rezultate u pregovorima na nižoj razini kojima bi se omogućilo da se zaokruži proces pregovaranja te proglasi "uspjeh". Nije nemoguće, ali je vrlo rizično.
Dodatna komplikacija u ovom konkretnom slučaju je činjenica da je teško zamislivo da bi SAD mogle postići bilo kakav zadovoljavajići rezultat u dvoboju sa Sjevernom Korejom mimo Kine i Rusije. To je njihovo susjedstvo. Osim toga, interesne sfere utjecaja bile su, i ostale, glavni čimbenik međunarodnih odnosa. U ovom slučaju oba velika susjeda Sjeverne Koreje neće sigurno sjediti skrštenih ruku i promatrati što Amerikanci rade u njihovom predvorju. Zar bi Sjeverna Koreja mogla sama razvijati tehnologije koje omogućavaju posjed nukleranog naoružanja te interkontinentalnih projektila? Vjerovati u takvo nešto isto je kao i prihvatiti fantazije Julesa Verna kao nešto što se doista dogodilo.
Otkriće nizozemskih carinika u Roterdamskoj luci ima neke sličnosti s pričama Julesa Verna jer budi u nama sve vrste fantazija. Kada pronađete 90 tisuća boca ruske votke u rezervoarima za gorivo jednog transportiranog zrakoplova na palubi kineskog broda, a krajnja destinacija votke je Pjongjang, postaje vam jasno da je riječ o kršenju sankcija Vijeća Sigurnosti (VS) UN-a protiv Sjeverne Koreje. Te su sankcije uvedene još 2006. godine kada je Pjongjang izvršio prvu probu nuklerane bombe. Od tada do danas usvojeno je još nekoliko takvih rezolucija VS-a kojima se predviđa zabrana izvoza vojne opreme i luksuznih dobara u Sjevernu Koreju.
Povrh toga SAD su uvele niz dodatnih sankcija Sjevernoj Koreji kao i "svima onima koji se ne pridržavaju UN-ovih sankcija".
Što reći tim povodom?
Učinak ovih sankcija u odnosu na postavljeni cilj je očito kontraproduktivan. Sjeverna Koreja ne samo što nije obustavila nuklearne pokuse, već ih je povećala ih je te je započela i s lansiranjem interkontinentalnih raketa koje mogu nositi nuklerane glave. Roterdamska epizoda je zapravo jedan ciničan akt koji upućuje na to da je pitanje prebacivanja Sjeverne Koreje na normalan kolosijek kompleksno. No nije ovdje riječ o ilegalnom prenošenju votke već prenošenju vojne opreme koju ova zemlja posjeduje u izobilju. Vjerojatno su podmornice Julesa Verna pod zemljom i morem sve to prošvercale u Sjevernu Koreju.
Šalu na stranu. Do podijele Koreje prije više od 60 godina došlo je u ratu u kojem su Rusija i Kina podržavali Sjever, a SAD Jug Koreje.To znači da SAD ne mogu "urazumiti" Sjevernu Koreju te postići denuklearizaciju poluotoka, bez stvarne podrške Rusije i Kine. Kao što je ujedinjenje Njemačke postalo moguće zahvaljujući suglasnosti svih pozvanih aktera na čelu sa SAD-om i Sovjetskim Savezom, tako je i svaki progres na Koreskom poluotoku moguć samo uz učešće i suglasnosti svih involviranih strana.
Što se tiče embarga kao sredstva tj. instrumenta za prisiljavanje svih onih koji se ne pridržavaju Povelje Ujedinjenih Nacija (UN) te međunarodnih normi, još se nitko nije proslavio. Jednostavno zbog toga što se mnogi ne pridržavaju pravila i zbog toga što u krajnjoj liniji ceh svega toga plaćaju nedužni građani zemalja čiji su režimi pod kaznom. To se može vidjeti u svim poznatim slučajevima. Od Irana do Balkana. Od Kube do Sjeverne Koreje.
Elite i nomenklatura će i dalje piti votku ili whisky. Dok će šverc, s druge strane, doživljavati neviđeni procvat i stvarati "nove bogataše". Međunarodna zajednica se drži toga kao "slijepac za štap" u nedostatku pravih instrumenata za suzbijanje dubioznih režima, šverca oružja, droga i ljudi. UN se moraju potruditi mnogo više nego dosada u iznalaženju adekvatnih riješenja.
Od 1966. godine do danas Vijeće Sigurnosti UN-a, pozivajući se na članak 41. Poglavlja VII Povelje, primijenilo je režim sankcija u trideset slučaja. Od nekadašnje Južne Rodezije i Južne Afrike preko bivše Jugoslavije, Haitija, Iraka, Angole, Ruande, Somalije i Eritreje do Sudana, Libanona, Jemena, te terorističke Al Kaide, ISIL-a i Talibana. Korišteni su embargo na oružje, trgovinu, financije, promet i putovanja. Cilj je bio i ostao suzbijanje te eliminacija terorizma, posjeda nuklearnog oružja, gaženje ljudskih prava, genocida i okupacije tuđih teritorija. Rezultati su, s malim časnim izuzecima, bili mršavi i daleko ispod očekivanog nivoa.
Očito da uporaba embarga nije pravi ili dovoljan instrument za riješavanje ključnih problema međunarodnih odnosa današnjice, kao što nije ni pretjerano konzumiranje votke kada smo suočeni sa svojim osobnim životnim problemima.
Profesor dr. Srđan Kerim
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
