Svjetleće lice izrezbarene bundeve, s cerekavim ili sablasnim osmijehom, danas je najprepoznatljiviji simbol Noći vještica. Svakog listopada milijuni bundeva pretvaraju se u unikatne svjetiljke koje ukrašavaju pragove kuća diljem svijeta.

No, iza ovog veselog običaja krije se mračna i slojevita priča koja seže dublje od američke pop-kulture - priča o lukavstvu, vječnom prokletstvu i starim keltskim ritualima. Tko je, zapravo, bio Jack O'Lantern?

KAKAV REKORD /

Ovakvu bundevu još niste vidjeli: Uzgojio je pravo čudo teško više od jedne tone!

Legenda o Škrtom Jacku

Izvor priče vodi nas u ruralnu Irsku i maglovite pripovijesti iz 18. stoljeća. Glavni lik je, prema najpoznatijoj verziji, lukavi i škrti kovač (ili pijanac) po imenu Jack. Njegov život bio je ispunjen grijesima, prijevarama i opijanjem, a njegova reputacija bila je toliko loša da je privukla pažnju samog vraga.

Jedne večeri, vrag se pojavio pred Jackom kako bi uzeo njegovu grešnu dušu. Jack je, nimalo uplašen, zamolio vraga za posljednje piće. Nakon što su popili, Jack je rekao da nema novca za platiti, ali je predložio vragu da se pretvori u srebrnjak kojim će podmiriti račun. Vrag, ponosan na svoje moći, pristao je.

No, čim se pretvorio u novčić, Jack ga je zgrabio i stavio u džep u kojem je držao srebrni križ. Križ je vragu oduzeo moći i zarobio ga. Jack ga je oslobodio tek nakon što mu je vrag obećao da neće uzeti njegovu dušu sljedećih godinu dana.

Godinu dana kasnije, vrag se vratio. Jack je ponovno bio spreman. Zamolio je vraga da mu ubere jabuku s visokog stabla. Dok se vrag penjao, Jack je brzo u koru drveta urezao križ, ponovno ga zarobivši.

Foto: Shutterstock

Ovog puta, cijena slobode bila je mnogo veća: vrag se morao zakleti da nikada, baš nikada, neće uzeti Jackovu dušu.

Nakon mnogo godina, Jack je umro. Zbog svog grešnog života, vrata raja bila su mu zauvijek zatvorena. Otišao je do vrata pakla, no vrag ga je, držeći se svog obećanja, također odbio primiti.

Jack se našao u bezizlaznoj situaciji - osuđen na vječno lutanje u mraku između svjetova. "Kako ću vidjeti kuda idem?" upitao je. Vrag mu je, podrugljivo, dobacio jednu žeravicu iz paklenih vatri da mu osvijetli put.

Kako bi mu plamen dulje trajao i kako bi ga mogao nositi, Jack je izdubio svoju omiljenu namirnicu - repu. Stavio je žeravicu unutra i s tom improviziranom svjetiljkom krenuo u svoje beskrajno lutanje.

Postao je poznat kao "Jack od Fenjera" (eng. Jack of the Lantern), ili skraćeno, Jack O'Lantern.

POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Kad ste zadnji put nekog nazvali? Sve više smo na mobitelu, a sve više je - telefoba

Odbljesci u močvari i keltski rituali

Iako je priča o Škrtom Jacku najpopularnije objašnjenje, sam izraz "jack-o'-lantern" stariji je i ima drugačije korijene. U Engleskoj se još u 17. stoljeću koristio za opisivanje prirodnog fenomena poznatog kao ignis fatuus ili varljiva svjetla.

Riječ je o sablasnim, treperavim plamenovima koji se pojavljuju iznad močvara i tresetišta, a nastaju spontanim izgaranjem metana koji se oslobađa raspadanjem organske tvari. Narod je vjerovao da su ta svjetla zapravo duhovi ili izgubljene duše, poput Jackove, koje pokušavaju namamiti putnike u smrt.

Tradicija rezbarenja povrća seže još dublje u prošlost, do drevnog keltskog festivala Samhain, preteče današnje Noći vještica. Samhain je označavao kraj žetve i početak mračnog dijela godine.

Vjerovalo se da je u to vrijeme granica između svijeta živih i svijeta duhova najtanja, tako što dopuštaju dušama da slobodno lutaju. Kelti su štovali ljudsku glavu kao sjedište duše, a rezbarenje grotesknih lica u povrće poput repe, krumpira i cikle bila je praksa kojom su se štitili od zlih duhova.

Te izdubljene glave, osvijetljene komadom užarenog ugljena, postavljale su se na prozore i ispred kuća kako bi otjerale nepoželjne posjetitelje iz onostranog.

Foto: Shutterstock

Američki san jedne bundeve

Kako je onda repa postala bundeva? Odgovor leži u velikoj gladi koja je pogodila Irsku sredinom 19. stoljeća. Milijuni Iraca bili su prisiljeni napustiti svoju domovinu i potražiti bolji život u Americi. Sa sobom su donijeli i svoje običaje, uključujući tradiciju izrade Jackovih svjetiljki za Noć vještica.

Međutim, u novom svijetu repe nisu bile toliko raširene. Umjesto njih, otkrili su autohtonu sjevernoameričku biljku - bundevu. Pokazala se savršenom zamjenom.

Bila je veća, mekša i neusporedivo lakša za rezbarenje od tvrde repe. Irski imigranti brzo su prihvatili bundevu kao novo platno za svoje svjetiljke, a običaj se munjevito proširio Amerikom. Do kraja 19. stoljeća, izrezbarena bundeva postala je neraskidivo povezana s Noći vještica.