Otkriveno je da je školjka stara 18.000 godina, koja je zaboravljena ležala više od 80 godina u muzejskoj zbirci, zapravo najstariji poznati puhački instrument svoga tipa, nakon što su istraživači utvrdili da su je pretpovijesni vlasnici preinačili da se svira poput roga.
Prvi put otkrivenu u bogato ukrašenoj špilji na Pirenejima 1931. godine, veliku su školjku u početku previdjeli arheolozi, pretpostavljajući da je to bila zajednička "čaša" koju su koristili paleolitički ljudi, čija zidna umjetnost krasi prostor.
No, preispitivanje školjke, provedeno tijekom nedavnog popisa predmeta koji su se nalazili u muzeju Toulouse na jugu Francuske, otkrilo je da je ona ustvari bila pažljivo izbušena i oblikovana tako da se u nju može puhati, piše Guardian.
Veza između glazbe i slike
Impresivno je to što je vješt svirač trube, kojeg je pozvao multidisciplinarni tim francuskih znanstvenika, uspio proizvesti tri jasne note oštrine iz artefakta, nudeći privlačan nagovještaj kako je on zvučao svojim prvotnim vlasnicima.
Tim je otkrio da je školjka iznutra ukrašena crvenim pigmentnim tragovima koji su zapanjujuće slični umjetničkim djelima na zidovima špilje.
"Pretpostavljamo da je školjka bila ukrašena istim uzorkom koji je korišten u špiljskoj umjetnosti Marsoulasa, što uspostavlja snažnu vezu između glazbe koju pušta školjka i slika na zidovima", kazao je Gilles Tosello, arheolog i stručnjak za špiljsku umjetnost koji je bio dijelom istraživačkoga tima.
Poznato je da su civilizacije od Oceanije do Europe, od Indije do Japana, koristile školjke kao glazbene instrumente, uređaje za pozivanje ili svete predmete. No, dok su se koštane svirale koristile već prije 35.000 godina, rekao je Tosello, niti jedan poznati primjerak glazbene školjke ne datira iz toliko ranog razdoblja.
'Trenutak velikih emocija'
Datiranje školjke Marsoulas, nazvane po špilji u blizini Toulousea u kojoj je pronađena, utvrdilo je da je stara oko 18.000 godina, iz vremena kada su magdalenski lovci-sakupljači lovili bizone i jelene na kraju posljednjeg ledenog doba.
Vrh ljuske namjerno je uklonjen, stvarajući okrugli otvor kroz koji je umetnut uski štap za bušenje rupe, što su znanstvenici opisali kao "doista složenu tehničku operaciju". Vanjska "usna" školjke također je bila podrezana, potencijalno da bi se sviraču omogućilo da umetne ruku kako bi modulirao zvuk.
Tragovi smeđe organske tvari otkriveni su i oko rupe na vrhu, za koju istraživači vjeruju da je mogla biti vrsta ljepila koje se koristilo za pričvršćivanje usnika. Sama ljuska duga 31 centimetar pripada atlantskoj vrsti mekušaca zvanoj Charonia lampas, koja se, iako rijetka, još uvijek može naći u Biskajskom zaljevu.
Poznato je da su magdalenski ljudi bili povezani s atlantskom obalom i regijom Cantabria na sjeveru Španjolske, rekla je Carole Fritz, vodeća arheologinja sa Sveučilišta u Toulouseu. Tim se nada da će nastaviti eksperimentirati sa sviranjem školjke u špilji u kojoj se prvi put svirala, za što je Tosello rekao da će biti "trenutak velikih emocija".
