Sve ih privlači isti natpis: "Nimet Abla će vas učiniti pobjednikom".
Već 90 godina taj kiosk u Istanbulu privlači velik broj Turaka punih nade da u životnim teškoćama upravo ondje imaju najviše šanse promijeniti lošu sreću. Usput ignoriraju 'propovjednike' koji im govore da je klađenje grijeh.
Uzbuđeni kupci snimaju selfije ispred kioska smještena u četvrti Eminonu, blizu jedne od najljepših osmanskih džamija u gradu Yeni Cami (Nova džamija).
Red je toliko dug da nekoliko zaštitara mora čuvati red i vraćati na kraj one koji se pokušavaju progurati.
Tijekom vikenda u prosjeku se čeka tri do četiri sata pa se treba dobro naoružati strpljenjem.
Kemal je umirovljenik pa vremena ima na pretek.
"Ovdje kupujem listiće za lutriju već 50 godina. Još ništa nisam dobio ... Zasad!", kaže.
Nimet Abla, što na turskom znači "velika sestra Nimet", svoje ime i dobar glas duguje osnivačici Melek Nimet Ozden. Ta je sposobna poduzetnica vladala je svijetom lutrije pola stoljeća, otkako je osnovala malu tvrtku 1928. do smrti 1978. godine.
Nakon toga posao preuzima njezin nećak i nastavlja s odličnim poslovanjem.
"Svake godine prodamo više listića", kaže Nimet Ozden. Prošle godine prodali su ih tri milijuna, što je deset posto svih vrsta listića i srećki u cijeloj Turskoj.
Ovogodišnji 'jackpot' turske državne lutrije iznosi 70 milijuna turskih lira (oko 11,5 milijuna eura). Jedna srećka košta 70 lira (11,5 eura), što nije malo, ali može se kupiti "polu-listić" ili čak "četvrtinski".
Izvlačenje je na Staru godinu, pa se u danima uoči redovi ispred kioska počinju stvarati u šest ujutro i ne jenjaju do 23 sata.
I kao što galebovi oblijeću oko ribarica koje se vraćaju s otvorenog mora, tako i ulični prodavači mame prolaznike da ne čekaju kod Nimet Able. "Nema vremena za čekanje! Mi prodajemo iste listiće!"
Ali uzalud. Iako u zemlji ima više od 15.000 ovlaštenih prodavača listića nacionalne lutrije, Nimet Abla ih nadmašuje sve jer ima jedinstvenu reputaciju srećonoše.
To je zasluga Melek Nimet Ozden koja je od samih početaka poslovanja prepoznala ulogu 'brenda' i u to mnogo ulagala.
I dok je konkurencija propadala, Nimet Abla ušla je u legendu.
Smetnja tome nije niti činjenica da dobitni listić novogodišnje lutrije u Nimet Abli nije prodan od 2009.
"Nema veze, vjerujem u sreću Nimet Able", kaže nezaposleni 45-godišnjak Erdemir Koc.
Ali nisu svi zahvaćeni lutrijskom groznicom. Lani je službena državna agencija za vjerska pitanja Diyanet objavila da lutrija, kao i svaki drugi oblik klađenja, u vjerskom smislu predstavlja grijeh.
Nedaleko od kioska Nimet Able jednom je cvjećaru dodijalo davati upute onima koji tragaju za srećom. Na ulazu u cvjećarnicu postavio je natpis: "Ne pitajte gdje je Nimet Abla. Kockanje je grijeh".
"Vidim vjernike koji doslovno izlaze iz džamije i pravac u red za lutriju", ogorčeno kaže Kadir Sumbul.
"Da se mene pita, sve bih to zabranio".
Ali ga se ne pita, jer turska država od igara na sreću godišnje zarađuje 1,4 milijardu lira (230 milijuna eura).
