Nakon megalomana Huntera S.Thompsona, Kena Keseyja, Jacka Kerouaca, Aldousa Huxleyja, Williama S. Burroughsa i Stephena Kinga, koji su u sebe utrpavali što god su mogli naći, te 'male bebe po opijatima' Charlesa Baudelairea, na red je došlo pet novih pisaca genijalaca, koji bi se svakako trebali naći na top listi najnadrogiranijih pisaca svih vremena.
Žudjeli su za nečim što će im 'uzburkati' um, nečim što će ih dovesti do nepresušnog izvora inspiracije. Svjesno ili slijedom tragičnih događaja, zaljubili su se u alkohol, raznorazna halucinogena sredstva, a ponajviše u opijum, kojem su ostali vjerni do kraja života.
Philip K. Dick
Neki će za njega reći - filozof, ekscentrik, neki - šizofrenik i vizionar, no svi će se složiti da je Philip Kindred Dick jedan od najplodnijih i najboljih znanstvenofantastičnih pisaca. Bio je iznimno i neprirodno produktivan u razdoblju od 1963. do 1965. godine. Halucinogene droge i amfetamini 'nabrijavali' su njegov um i tijelo tolikom jačinom da je u tom razdoblju uspio napisati 11 novela, nekoliko eseja i kratkih priča.
Takve supstance definitivno mogu potaknuti čovjeka da kroči gdje do sada nije kročio. Normalan, barem. Pedesetih i šezdesetih napisao je više od 100 priča i 20 romana.
Knjiga Čitač tmine (A Scanner Darkly), iako je samo jedna u nizu koja je zaživjela i na velikom platnu, mogla bi se opisati kao njegovo najpoznatije djelo i svakako biografsko. Većina njegovih ljubitelja složit će se da je njegov najneobičniji roman The Three Stigmata of Palmer Eldritch, mračna, nadrealna priča koja čitatelju omogućuje sudjelovanje u grupnim halucinacijama. Dovoljno je nabrojati filmove Totalni opoziv, Uljez, Vrištavci, Isplata, Specijalni izvještaj, Istrebljivač, koji su rađeni prema njegovim djelima, kako bismo shvatili da su njegova fantastična i mračna mašta te filozofski i vizionarski um opojni i privlačni ljudima, koliko su njemu bili narkotici.
Carlos Castaneda
Kultna knjiga Učenje Don Juana (The Teachings Of Don Juan ) vjerojatno nikada ne bi bila napisana da se njegov autor, tadašnji mladi antropolog, nije zaputio u pustare Arizone u potrazi za ljekovitim biljkama. Nakon što je upoznao indijanskog šamana Don Juana i odlučio postati njegov učenik, toliko mu se svidjelo da je u 'nedođiji' ostao punih šest godina. A kako i ne bi kad je, kako je i sam priznao, tijekom 'naukovanja' lunjao pustarama izbezumljen pod utjecajem pejotla (kaktus bez bodlji koji sadrži tridesetak alkaloidnih sastojaka, među kojima je glavni meskalin) i dature (sveta indijanska biljka snažnih halucinogenih svojstava).
Svoja iskustva s psihodeličnim i halucinogenim biljkama opisao je, osim u Učenju, i u ostalim svojim djelima, kao što su: Odvojena stvarnost, Putovanje u Ikstlan, Aktivna strana beskonačnosti, Moć tišine.
'Don Juan me upoznao s halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Pejotl je produbio do tada jedva primjetna proturječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet', objasnio je Castaneda.
Mihail Bulgakov
Književnik, dramaturg, novinar i liječnik, najpoznatiji je po romanu Majstor i Margarita, koji je zasigurno najveći ruski roman 20. stoljeća, iako su Bulgakova desetljećima u Rusiji smatrali za outsidera. Zbog svojeg je fantastično-grotesknog stila, stalno bio na udaru vlade, žestoko kritiziran, izvođenje njegovih drama zabranjeno, a priznanje u vlastitoj zemlji doživio je tek nakon svoje smrti.
Za razliku od većine književnih velikana koji su se iz čiste zabave, radoznalosti i dostupnosti 'ubijali' raznim opijatima, Bulgakov je u carstvo opijenosti upao silom prilika. Nakon što je u Prvom svjetskom ratu ranjen nekoliko puta, patio je od kroničnih bolova, pa je spas pronašao u morfiju.
Iako je u sljedećih nekoliko godina postao veliki ovisnik, jedne je godine odlučio da je s time gotovo i više si nikada nije ubrizgao morfij. U toj mu je odluci, navodno, velika podrška bila njegova prva žena Tatiana Nikolaevna Lappa. Svoja je iskustva i razmišljanja o ovisnosti opisao u noveli Bilješke mladog liječnika (A Country Doctor’s Notebook) te u romanu Morfij.
Thomas De Quincey
Svoje dugogodišnje konzumiranje opijuma započeo je već u 19. godini, a nije ga se odrekao do kraja života, iako ga je (umro je u 74.) u poznijim godinama koristio u puno manjoj mjeri. Alkohol mu nije bio osobito drag i smatrao je da u čovjeku izaziva surovi dio naravi, dok je opijum za njega čista vedrina jer 'na njedrima tame, podiže gradove i hramove.'
Upravo u svojoj najpoznatijoj knjizi Ispovijesti jednog uživatelja opija (Confessions of an English Opium-Eater) u tri faze opisuje prekrasna, ali i negativna iskustva koja je imao dok se 'družio' s opijumom.
Iako je bio istinski 'opijoman' i otvoreno ga hvalio kao nadahnuće u literarnom stvaranju riječima 'on ima ključeve raja i jedini daje darove čovjeku', na kraju mu je omiljeni narkotik oduzeo kreativnost, nadahnuće i doveo ga na rub smrti, te se duboko razočarao u njega.
Od sigurne smrti jedva ga je spasila supruga, a De Quincey ni tada nije mogao konačno raskinuti s opijumom. Ostao mu je vjeran do kraja života.
E.A. Poe
Otac kriminalističkog romana još je jedan u nizu obožavatelja opijuma. Moglo bi se reći da je njegova teška ovisnost o opijumu i alkoholu bila rezultat nesretnih događaja koji su ga pratili u životu, od samog rođenja.
Dvije godine nakon rođenja umrli su mu roditelji, nakon čega je živio kod trgovca duhanom Johna Allana, koji ga nikada nije legalno posvojio. Kao mladac upisuje se na Sveučilište Virginia, s kojeg ga izbacuju zbog kocke, a odriče ga se i poočim Allan. Utjehu pronalazi u vojsci, iz koje ga na kraju izbacuju zbog neizvršavanja dužnosti. U 27. godini ženi 13-godišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja ubrzo obolijeva i umire.
Tada u njegov život ulaze opijum i alkohol kao najvjerniji suputnici. Pjesmu Annabel Lee posvetio je upravo Virginiji, a mračna poema o izgubljenoj ljubavi Gavran donijela mu je svjetsku slavu. Pad kuće Usherovih, Umorstva u Rue Morgue i Ukradeno pismo smatraju se njegovim najvećim dostignućima. Za cijelo vrijeme svog nevjerojatno plodnog stvaralaštva, nekontrolirano se ubijao u alkoholu i ogromnim količinama omiljenog mu narkotika, opijuma, što ga je dovelo do teške depresije. Godinu dana prije smrti diže ruku na sebe, ali bezuspješno.
Sve do danas njegova smrt je ostala tajna. Krajem 1848. pronađen na ulicama Baltimorea u deliričnom stanju, nakon čega je smješten u bolnicu. U mučna tri dana izmjenjivala su se stanja kome, polusvijesti, halucinacija i delirija, da bi četvrti dan umro. Neki su tvrdili da je umro od bjesnoće, a drugi od posljedica brutalnog uništavanja alkoholom i opijumom.
Baci oko i na ovo:
arti-201010140787006 arti-201010150670006 arti-201010260837006 arti-201011050065006
