Street workout, a ne cerebralna paraliza, sad su dvije najvažnije riječi u životu Mislava Šćurica.
"Ova štanga, ovo vježbalište i ovi ljudi iza mene, meni znače život. Prije ovoga sam prolazio veliku krizu, nisam znao što bi sa samim sobom. Jako mi je bilo teško u životu, bez oklijevanja", iskreno kaže ovaj 14-godišnjak.
Već je to što samostalno hoda i relativno normalno funkcionira,
ravno čudu. Ali Mislav je odlučio da želi i može više i danas
vježba bolje od većine zdravih ljudi. Prije dvije godine prvi je
put, sramežljivo i povučeno došao na vježbalište u Sveticama. Do
šipke može samo uz pomoć drugih, zbog čega ga je najprije bilo
sram, ali nije odustajao. Trebala su mu puna tri mjeseca dok nije
napravio svoj prvi zgib koji mu je promijenio život.
"Kad sam napravio prvi zgib, osjećao sam se kao da sam na vrhu
svijeta. Forma mi je bila jako dobra. Inače se ne volim spuštati
sa štange sam, ali tad sam samo skočio dolje sa štange. Derao sam
se, mislim da su me ljudi čuli kroz čitav Zagreb", prisjeća se
Mislav.
Sad želi pokazati svima koji imaju problema sa samopouzdanjem, kao što je imao i on sam, kako se svašta može samo ako čovjek ima pravu želju, volju i dobre prijatelje uz sebe.
"Uvijek zrači svojom energijom i svojim radom je pravi primjer drugima. Samim time što on pobjeđuje bolest svaki dan, on je nama veća motivacija nego mi njemu", kaže Mislavov prijatelj Ivan Dogan.
Zbog cerebralne paralize su mu najviše stradale noge, ali i ruke ne funkcioniraju savršeno. Rezanje škarama, pisanje, obuvanje čarapa ili tenisica, sve ono što drugi učenici rade bez razmišljanja, za Mislava je velika borba.
"Još uvijek mi se dogodi kad nisam dovoljno olabavio tenisicu, pa ne mogu uvući nogu, da poludim i bacim tenisicu preko sobe. Onda se javi onaj moment motivacije - prošao si mnogo gore stvari od obuvanja tenisica", kaže Mislav.
Kad su prije 13 godina roditelji doznali da im je dijete bolesno, srušio im se svijet.
"Onda smo si dozvolili luksuz od desetak dana kad smo bili u depresiji i žalili i sami sebe i njega, ali smo onda rekli - a, ne! Sabrali smo se, digli glavu i krenuli vježbati, vježbati, vježbati i Mislav je danas predivan mladić koji je u svemu nadprosječno dobar", kaže Mislavova mama Darija Šćuric.
"Kad god nešto ne možemo napraviti, pomislimo 'stavi se u Mislavov položaj'. Ako on nešto može napraviti, zašto ne bismo mogli i mi kojima ništa ne fali", kaže Mislavov tata Jasminko Mišo Šćuric.
Nikad ga nisu previše štedjeli i tretirali su ga kao da je zdrav. S tatom je čak išao na heavy metal festivale i to što se muči s naizgledim običnim obuvanjem cipela, nije ih spriječilo da samo grabe dalje. Ako se negdje baš i zapne, stariji brat uvijek može malo uskočiti.
"Često idemo zajedno u kino ili negdje nešto pojesti. I u školi smo često zajedno i tako smo nerazdvojni, kao paket", kaže Mislavov brat Borna.
I danas su se zajedno spremili i ponovno krenuli put Mislavova omiljenog vježbališta. Depresiju i samožaljenje Mislav ostavlja iza sebe jer dok vježba, bolest ne postoji.
"To je nekakva etiketa koju ti društvo, doktori ili bilo tko nalijepi i kaže ti - ti zbog ovoga ili onoga to nećeš moći. Ja se s time nisam slagao jer život je jedan, kako god okrenete. Ne možete birati kako ćete se roditi. Ja znam da neću dobiti drugu priliku", kaže Mislav.
Želi postati sportski novinar, komentator ili čak fizioterapeut kako bi i on mogao pomoći drugima.
