Koji je dan? Zasjeda li Sabor, na kojoj lokaciji, ima li sjednice Vlade ili užeg kabineta, radim li ili sam slobodan?
Buđenje u 7, a mozak radi i u polusnu prije nego li se oglasio alarm nakon još jedne noći u kojoj podrhtava tlo, što se uvijek jače osjeti u Podsljemenu nego preko Save ili u drugim dijelovima grada. I tako već gotovo mjesec dana.
Na novi režim rada, dodatno uzdrman potresom, koji je pogodio Zagreb nije se lako naviknuti. A s druge strane, onaj normalan ritam koji je jedino nama novinarima normalan, kao da je bio prije sto godina, a ne skoro do sredine ožujka.
Pratim politiku, dio sam crvenog tima, ne viđamo se s crnima, i to je jedna od stvari na koju se teško naviknuti. Shvatiš koliko ti nedostaju kolege, moja 'susjeda' Matea koja je tu da ti da savjet 'keepitsimple' kad zabrazdiš pa joj u obrnutoj situaciji vratiš istom mjerom. :)
Damira, koja nakon svakog teškog dana kaže - dobro je sve... Jer zbilja jest. Pa napravili smo opet dobru emisiju, uspjeli prenijeti gledateljima sve bitno, imali ekskluzivu ili dobar intervju, lijepu sliku, stigli na lajv, postavili prava pitanja, a možda ponekad napravili pogrešku, ali je i brzo ispravili... A onda bismo odahnuli, popričali, pojadali se, ali i nasmijali i rekli - ma super je sve!
E pa sad nije tako, nije super jer, iako sve stižemo, u trodnevnom ritmu po svemu drukčijem od onog na koji smo navikli, nema te kratke kave ili druženja 'preko' na kraju dana.
Svi jurimo kućama i svojim privatnim životima, svojim obiteljima da doznamo kako su proveli dan, funkcionira li uopće škola na daljinu, da putem videopoziva pozdravimo roditelje, prijatelje... I planiramo sutra, znajući da nas čekaju novi izazovi s puno više nepoznanica nego inače i na koje ćemo morati odgovoriti.
Krećem od kuće ravno u Sabor, ne brine me parking, stižem na izmještenu lokaciju za samo 10-ak minuta.Inače bi mi po Zagrebu u vrijeme jutarnjih špica trebalo barem tri puta duže.
Ovo je novo, ovo je čak i dobro! Always look on the bright side of life. :)
Rukavice, maska, dezinfekcijsko sredstvo, sve je tu. Je da su mi ruke suhe, koža popucala, ali opreza nikad dosta. Znamo prioritete. Znamo i poslovice i narodne mudrosti o čistoći i zdravlju.
Snimatelj Obi je stigao snimiti netonske kadrove iako radimo po principu da u Saboru izjave snima jedna kamera za sve televizije. Novost je to svima, ali, gle, funkcionira pristojno. Ograničen je broj ljudi, mjere se poštuju, akreditacija nije toliko važna, može i osobna, svi se poznajemo. Godinama se saborski izvjestitelji susreću sa saborskom stražom na Markovu trgu. I njima nije lako, ni inače, a kamoli sada. Doduše, sada barem ne moraju izbacivati zastupnike koji prijeđu mjeru. Nema klasične žurbe ni gužve, nema izmjene sugovornika kao po traci pa o sto tema. Život je postao sporiji? Teme su dvije. Koronakriza i potres. Ali svi mogući aspekti, mjere, ideje oko ta dva velika problema.
Nikomu ne fali toliko puta viđeno prepucavanje pozicije i opozicije. Vlada tolerancija, kao da su svi svjesni koliko su nebitne i jalove bile mnoge rasprave i da je prioritet izvući iz ovog najbolje, staviti sadržaj ispred forme, zatomiti razlike, jer one nisu važne u ovom trenutku. Daju se ozbiljni prijedlozi, ozbiljne zamjerke se argumentiraju, nema općih mjesta. Politika postaje konkretna?
Doduše, iznimaka uvijek ima, ali nemaju neku ulogu. Ni sad ni inače.
Je li ovo zaokret ili prilika? Milijun dolara vrijedi odgovor na pitanje - hoćemo li kao društvo napraviti korak dalje? Razmisliti o teritorijalnom ustroju, promijeniti ga. Modernizirati administraciju, gotovo sve se može on line i konačno ti više nitko ne spominje onaj vječni jedan papir koji ti nedostaje? Stvar je volje.
Dolazim u redakciju poslijepodne, a urednice Gulan i Cvita već su posložile emisije, i RTL Danas i Vijesti, bruse se detalji, pišu se prilozi, pazi se na svaki mogući obrat i svi s propisane udaljenosti kao da poručuju - idemo i danas dati najbolje od sebe, staviti kvačicu na dan, dan manje do izlaska iz situacije koja je paralizirala pa skoro sve. No nas ne smije.
"Imaš lajv, dogovori gosta!"
" Kad ćeš u montažu?"
"Gdje ti je lajv?"
Imaš li slušalicu?"
" Jesi li vidio za 16. 30 sati? "
-Mogu dobiti 20 sekundi više za prilog?
" Adriane, što te pitamo ili hoćeš samo handover? "
O.K., ovo sad sve zvuči kao i inače. Ali umjesto stresa i adrenalina - izaziva osmijeh.
Ma bit će dobro sve, mislim, dok Toni monitira prilog i sugerira gdje bi što promijenio.
Lako je raditi s ekipom profesionalaca na RTL-u.
Jurim u garderobu presvući se i na razgovor uživo. Prije polaska sjedam opet za kompjutor upisati time codeove na potpise. „Trajem malo duže, jel to O.K.?“, pitam.
„Ma može“, čujem na izlazu.
Vanja, Šijo i Bruno već su na lokaciji, a ubrzo stiže i gost, svatko ima svoj mikrofon dok stojimo 2 metra jedan od drugog i 5 minuta našeg razgovora prolazi za tren.
Nije loš dan, sjedam u auto, čitam poruke, ali ne vraćam se u Krapinsku 45, kako bih to inače napravio. Nego pravac doma dok handsfree dogovoram temu za vikend.
Takvo je vrijeme - neka se saborski zastupnici snime sami za Uskrs, što rade kad nisu tu, kakve poruke imaju za birače, kako se oni nose s pravilima koje je donio Covid-19. Odgovorit će na pitanja, snimit će i kadrove.... Sve vodoravno, nikako okomito, to je važno da znaju. I sve to uoči konačnog povratka na Markov trg. Izgleda kako je neke stvari lakše dogovoriti nego inače.
Stajem na benzinsku crpku, troje ljudi ispred, paze na razmak, ulazimo jedan po jedan uz pozdrav, iako se ne znamo.
Tako je prirodno reći nepoznatom sugrađaninu "Dobra večer".
Jesmo li se sjetili biti više ljudi jedni drugima?
Nećemo valjda to zaboraviti prvog dana kada iz ove krize izađemo? A tog dana, izlaska, bit će dobro, baš sve!
