Gotovo dva mjeseca su prošla. Da me netko, u neka normalna doba, pitao što mi je nedostajalo u protekla dva mjeseca, vjerojatno bih rekla – vremena. Za sve. Sad ga najviše imam za sebe. I da se razumijemo, nije loše biti sam sa sobom, dobro je to društvo, ali kad je to vlastiti izbor, a ne kad te korona kriza tjera da sjediš doma i družiš se samo s onima koji rade u tvom timu. Nije taj tim ni blizu loš, iako nas zovu Crni, ali u onom Crvenom nedostaju neki baš jako. I ljudi i navike.
Kad Ruža svaki dan uđe u redakciju Potrage i kaže – Čiksi, ne zanima me što sad radiš, idemo na duvan. I onda na tom duvanu isprazniš malo glavu od posla. Zgrabiš tih nekoliko minuta i pretreseš te neke sitne, bitne životne detalje. Voljela sam te ritule s njom i prije. Sad i više. Fali mi.
Fali mi Danka da uvijek nakon što završi montažu kaže – ajmo Preko. I onda ostanemo Preko dok nas Elvis ne izbaci. Fali mi Trcka i svi njezini pokušaji da me sramoti na Instastoryu snimajući me dok jedem paštetu, francusku, sarmu i sve na čemu je moja generacija odrasla, a njezina se čudi da smo tako nezdravi još uvijek živi. Fali mi Todor da me, u gužvi života, svaki put pila s pitanjima zašto se nisam udala i kad mislim postati majka.
Fali mi Potraga neopisivo, ta naša mala redakcija puna osebujnih persona i taj divni Joža koji sluša sve te naše rasprave, deranja, uvjeravanja. Sav taj naš kaos, teški karakteri iz kojih se rađaju fantastične priče i nevjerojatni odnosi u kojima u jednom trenu zvučimo kao da se mrzimo, a u drugom ne damo jedni na druge. Baš kao svaka prava disfunkcionalna obitelj.
Fale mi ti naši tereni. Ono, kad sjedneš u auto s Međićem, Pustišekom, Jankom, Perom, Lutvom, bilo kim. Pa kad kreneš i prvo tražiš gdje ćemo i kad na ručak. Pa ganjaš neke krive ljude koji se baš i ne bi s nama družili. Pa čekaš na suncu, snijegu, buri, čemu god. Pa odeš na kavu. I onda opet malo čekaš. Pa staneš na benzinsku, točno određenu benzinsku na autoputu gdje već znaš te dvije mačke koje će uvijek doći na malo češkanja. Kad u nekim gradovima stalno spavaš u istim hotelima. Kad si s čovjekom s recepcije u Splitu već toliko blizak da mu usput kupiš cigarete ili kad ste Pero i ti jedini gosti pred Božić u hotelu u Vodicama, pa doručkuješ s vlasnikom i majstorima koji se pripremaju za sezonu jer tvoj stol postane švedski stol. Kruh i nareske staviš na stolac pokraj, da stanu jaja.
Fale mi te duge montaže. Tih osam sati stvaranja, te sitne, bitne, osobne priče između dva kadra. Ta bliskost koja nastaje da ni ne znaš kako. Ali zbog nje radiš bolje.
Znala sam oduvijek da sam taktilno biće, ali tek sad shvaćam koliko. Nisam dosad ni znala da imam naviku zagrliti snimatelja kad idemo prema autu, hmmm, točnije bi bilo reći, objesim se na njega J Ili da ga oduševljeno lupam po ruci kad nešto super snimimo. Ili da se Sanji i Ivani uvijek naslonim na rame u montaži i tražim da me grle.
Imam osjećaj kao da mi je netko ukrao obitelj. Osjećam se kao što se osjećaju parovi kad se raziđu nakon godina veze zbog neke gluposti. I sad se sreću, još se vole, ali se suzdržavaju. Nema više te bliskosti. A to užasno fali. Jer ta naša firma, ti Crni i Crveni, to su neki posebni odnosi. Nema tu neke kurtoazije nakon toliko provedenog vremena svugdje i u svakavim uvjetima. Tu vičeš, raspravljaš, smiješ se i plačeš kad ti se plače. I sretan si jer možeš sve to.
Baš te neke obične, normalne stvari fale. Te sitnice koje posao pretvaraju u ljubav. A kad ima ljubavi, onda ne odrađuješ, ne odustaješ, onda stvaraš i kreiraš, rušiš zidove, pomičeš planine, razgovaraš kad imaš problem, ma koliko to mučno bilo, ne šutiš, ne trpaš pod tepih, rješavaš svaki problem. I postaneš usput ovako patetičan, kao ja. I nije mi žao. Svi mi ovdje radimo za plaću. Ali, dobili smo i taj neki ljudski bonus zbog kojeg je sve lakše.
Korono, bili smo dobri, daj nam da opet budemo ljudi. Bit ćemo još bolji, obećavamo.