Dobro, možda je bio Navaho Grom, Kosa, Mangupi polažu maturu ili neki drugi film po više nego čudnom izboru stričeka koji je mijenjao kolutove u ogromnoj kinodvorani lošeg razglasa u mom susjedstvu. Ali ja sam bio sretan i polako punio svoje foldere kako bih danas rasturao na kvizovima. A na vjeronauku u Palmotićevoj su istovremeno igrali ping-pong, dobivali one švapske bombone koje ja nisam nikad dobivao i imali su mrežice na koševima, pa sam svejedno bio malo ljubomoran.
Par godina kasnije, s nekih 12, uslijedilo je novo pitanje mami, ovoga puta o krizmama i sličnim feštama, dok su ove slavili pravi vjernici i nisu bile parade šunda i kiča kao danas. Robi je, naime, dobio BMX ili trobrzinca s banana sicom, a ja sam jako htio BMX ili to drugo čudo. Mama je mudro odgovorila da mi, eto tako jednostavno – ne idemo u crkvu, ali da bi svakako bilo pametno kad bih jednog dana pročitao Kuran, Bibliju i neke osnove taoizma i šintoizma. I tako sam ja to čituckao, naučio divnih stvari, ali i nekako došao do spoznaje da se unatoč svom geografskom pripadanju određenoj religiji, kao i okruženju ljudima koji pretežno štuju slične obrede, ne nalazim baš pretjerano u njoj. Kao ni u jednoj drugoj.
Pogotovo kad me je nešto kasnije tadašnja djevojka, inače vjernica, koja me vodila sa sobom na mise i uvjeravala da trebam postati član, prevarila s oženjenim likom.
Isto je tako bilo i s drugim religijama, veliko, mudro, pisano tako da šačica mudrih ljudi može lako upravljati golemom masom onih koji se traže, uglavnom – jednostavno mi je puno lakše bilo biti rokerom, nego se upuštati u duge razgovore i obrede. Tko mi je bio prijatelj, bilo koje boje kože, religije i opredjeljenja, bio mi je frend i kad sam saznao za koga navija ili kome se moli, a kada bi me netko od poznanika htio preusmjeriti na svoj mlin, uredno bih se zahvalio i otišao svojim putem. Nisam imao potrebu svoje intimne probleme ispovijedati u kućici s pregradom nepoznatoj osobi kojoj je posao da moj navodni grijeh opravda na svoj način kao teta na šalteru. Poštenije mi je bilo otići doktorici po ispričnicu.
Jaču potrebu za vjerom prvi put sam osjetio u JNA, kad sam na straži iza Vranja odustao od borbe s -28 stupnjeva i legao u snijeg. Srećom po hejtere net.hr-a, našlo me pola sata kasnije u obliku bakalara i nekako vratilo u život, doduše s gadnijom upalom pluća. Nakon toga, kad je na nebo otišao i najbolji prijatelj, usmjeravatelj i čovjek, moj dida Kapno, došlo mi je da mu se nekako obratim, naravno, pijan, na molu koji sam gradio skupa s njim. Sjeo sam na rub mola, bljućnuo noge u more, otvorio bocu njegove najdraže rakiještine i zagledao se u crtu gdje sunce ljubi pučinu. Tamo gdje smo jutrima svakog ljeta išli dizati vrše i pričati, puno pričati. I tako sam razgovarao s morem i svodom nekih pola sata, na opće čuđenje dviju maca i pokojeg cipla. I osjetio beskrajan mir i sreću, te shvatio da sam vjernik i da stvarno postoji nešto što drži na okupu ovih par milijardi mravuljaka koji misle da su neke face. Ali sam isto tako shvatio i da nikako ne gotivim fan klub dotičnog nam upravitelja iliti stvoritelja, općenitije poznatog kao Crkva.
Samozvani glasnogovornici onog koji vuče konce u zadnje su vrijeme naoštrili zubiće i počeli biti jako glasni. Savršeno uređena institucija inteligentnih i moćnih muškaraca u haljama, koji se ne žene, ali imaju puno djece, krše zakon, ali umjesto kazne dobiju jednosmjernu kartu za vlak, ubiru članarinu, a pljuju po komunizmu, nemaju plaću, ali voze limuzine i općenito plivaju u zlatu, a pozivaju na skromnost, sada se počela miješati i u školski odgoj djece.
Dobro, ipak su se puno odmaknuli od otimanja desetine i paljenja žena koje se nisu htjele seksati s njima ili su imale svoje ja, ali malo se osjećam pogođenim. Moj sedmogodišnjak je čvrsto odlučio da ipak neće biti pilot ni Indiana Jones, nego ipak Dekster, u što se uvjeravamo svakoga dana kad nam iz frizera ispadne siga, gruda, zaleđeni balon s vodom ili eksperiment u vidu kompilacije cedevite, dukatina, likvija i dvije zmajeve suze. I htio bih da čovječuljak ima neki dobar, zdrav životni put u kojem će se opskrbiti informacijama, ali i imati vremena i za igru i za smijeh. Ali kako je vjerojatno genetski bedast i naivan na tatu, može mu se svašta servirati.
Novine su pune tekstova o reakciji klera na protivljenje uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Da sam frajer, pročitao bih program zdravstvenog odgoja, ali nisam. Htio bih vjerovati u ljude koji su odgovorni za školstvo u Hrvatskoj, ali i tu, kao i svugdje drugdje – vlada mafija. Učitelji, vjerojatno najponiženiji ljudi u ovoj kifli od države (i sam sam radio četiri godine po zamjenama učeći djecu za plaću od 3.500 kuna), prisiljeni su poslije posla davati instrukcije i zarađivati za život prodajući kojekakve časopise za proviziju. Ljudi koji ih vode u dvadeset su im godina povisili plaću u visini malog macchiata i nema šanse da se skinu s vlasti. I probajte dobiti posao preko natječaja. Prije će Kruno Jurčić postati trener...
Kad se besramno obogatim od pisanja ili lota, vratit ću se u školu i učiti djecu da vole sebe, svoje roditelje, svoju zemlju, svoj planet, puno putuju i vesele se životu. I imaju pravo izbora. Izbora da biraju ono što im se sviđa. Da do osamnaeste slušaju roditelje, a onda postanu ravnopravni u odlučivanju. Ali dok ne postanu punoljetni, bilo bi dobro da slušaju kompetentnije i nauče puno toga, jer su im mozgići tako divno spremni na punjenje da je to sjajno. Pa da saznaju i nešto o povijesti kršćanstva, ali i temelje islama i drugih velikih religija.
Kao i da postoji mogućnost da je čovjek nastao i probojem neke uporne amebe iz mora na kopno. Lijepo je sve poslušati i ne biti isključiv, nego u jednom trenutku, kad se nauči puno toga i kad se sazrije – odlučiti u što će se vjerovati. Ne forsirati, ne silovati, ne vrijeđati ni ponižavati nikoga. Pustiti druge da budu ono što žele, a ne huškati tupu masu na ubijanje i progon nekih koji su drukčiji ili ne misle isto kao i ti.
Ne slažem se da bi uvođenje zdravstvenog odgoja, zapravo, zadiralo u samu privatnost obitelji. Prema tome djeca nemaju pravo na znanje i obrazovanje, nego smiju znati samo ono što njihovi roditelji žele da znaju? Po meni veću smutnju radi vjeronauk u obiteljima u kojima jedan roditelj nije vjernik i da se vjeroučitelji puno previše bahate kad, kao u primjeru prijateljice – njeno dijete ne može dobiti 5 iz vjeronauka ako ne ide svaku nedjelju na misu? To nije učenje ljubavi prema bližnjima, to je fašizam. Kao i što je nebulozno da vođe sindikata učitelja imaju triput veću plaću od onih koje zastupaju, a ti divni ljudi koji svoj život posvećuju odgoju naraštaja – nemaju za osnovne životne potrebe... Profesorica kemije mi prodaje Herbalife?! Alo, eeej!
Sretan sam kad provodim dane s rastavljenim mi Juniorom, pričamo i o vjeri, i nastanku planeta, i o tome kako nastaju djeca, i zašto je Spiderman jači od Batmana (njegova teorija je malo drugačija, ali kaj sad). Ne idem na crkvene priredbe, poštujem odluku njegove majke da ide na vjeronauk, smeta mi uplitanje i guranje nosa tamo gdje ljudima nije mjesto i krvavim radom se trudim preživjeti ovo klerosocijalkapitalističko jebeno razdoblje gdje mi svaki šupak ubire desetinu 21. stoljeća. Strah me je – političari, Crkva, gradonačelnici i tajkuni toliko bolesno obožavaju svoje milijarde da će nam sve teže biti skupiti za harač. Ali ne predajem se tako lako, i još ćete puno zakona i drugih sranja morati donijeti prije nego me se riješite.
I zato, ljudi, pričajte sa svojom djecom, objasnite im život, volite ih i ne dajte se isprovocirati. Ne nasjedajte na slatke riječi ni njihove lažne svađe. Sve će to doći na naplatu, osmijeh na lice, stisnite još malo i ne gubite nadu. Sve će biti OK. Počnite s jednim dobrim vicem! Ajd pivili!
