Koračao sam, čvrsto držao mamu za ruku i stao kod kante za smeće, drito ispred prodavača karata u stražnjim kolima klasičnog tramvaja broj 2, na relaciji Črnomerec – Žitnjak davne 1976.
Imao sam pet-šest godina, otvorena usta i oči, te bio potpuno opčinjen. Naime, iako sam bio prikliješten guzičetinom neke kumice i kantom za odbačene karte – bila je to moja prva vožnja zagrebačkim tramvajem. Ne, konja više nije bilo, nisam toliko mator...
Živjeli smo u strogom centru, auto nismo imali, i ti plavi, duguljasti, klizeći vagoni bili su mi nešto totalno impozantno, golemo, nedodirljivo. No, kad sam prvi put zavirio u njihovu utrobu, oduševljenje je dosta splasnulo. Uskoro smo ih počeli gađati grudama na povratku iz osnovnjaka, a jednom sam ih izbjegavao punu godinu dana jer je moja infantilna majka (na koga li sam) napravila scenicu. Imao sam osam ljeta, išli smo u Kinoteku, stajali u gužvi u duji i držali se, mama za štangu, ja za mamu. Do nas je stajao neki mišokovačoliki tip, brčine, lanac i bijela košulja. Iz košulje mu je postojano i uočljivo virila dlaka. Moja mama je, ničim izazvana, kao prava domaćica, automatski potegnula tu dlaku, ono, kasnije je rekla – pa stršala mu je iz te proklete košulje, kao da me zvala! Ali frajer se na to naglo nagnuo, na što je mama potegnula još jače. Frajer je skromno zavapio: "Gospođo, što to radite?" Mama je, kao pravi borac, vukla i dalje i rekla da mu hoće skinuti dlaku koja mu je otpala. A on je tada zajecao da mu još nije otpala.
Pa smo izašli tri stanice prije Kinoteke. Ne, nije u rangu onog blama kad je neki tata usred tramvaja opalio klincu šamar, a ovaj zaurlao: "Ako me još jednom ošamariš, reći ću mami da si piškio u lavabo." Ali nije ni daleko...
U srednjoj sam tramvaje opet rijetko koristio jer mi je škola bila na četiri minute, ali sam tada krenuo na odbojku, pa su počela i prva švercanja. Lova od cca tri karte bila je dovoljna za kupiti jednu prozirnu TDK kazetu (tvornica dobrih kazeta!), a pet karata za second hand ploču iz kartonskih kutija na Cvjetnom trgu, dok je još Todi peteljke rezal. Jednom sam otišao igrat pingić na drugi kraj grada, na povratku sjeo u bus i upao u zamku kontrolora. Kukavica kakav jesam, stisnuo sam se kao oko od jastoga i kako bih platio kaznu – izvadio lovu za tenisice koje sam trebao kupiti sutradan. Drvlje i kamenje palo je na moja sitna švercerska pleća kad sam to priznao starcima.
Ukratko, najebo sam i kasnije krvavo zaradio i vratio tu lovu, ali mi se duboko urezala rečenica koju je tada viknuo tata: "Ti ljudi imaju duplo veću plaću od naše profesorske i još se tako iživljavaju na djeci..." I tada mi se prvi put javila pomisao da bih trebao voziti tramvaj. Kužiš, ono, na što se komadi pale – na uniformu, ne! Druga stvar, voziš noćne, skupljaš brojeve od simpatičnih pripitih rokerica, a uvijek te netko još i ponudi cugom. Trećeg se ne sjećam, ali znam da je bilo isto bitno, vjerojatno plaća, božićnice i regresi, ono što sam rijetko u životu imao. A ni kontrolor nije bio loš odabir. I opet uniforma, landraš po gradu, pijuckaš, oprostiš simpatičnoj ekipi koja te odvede na pivkana, imaš neki minimum za naplatit koji nije problem, uvijek vas je po troje, pa vas se nitko ne usudi napasti, biraš nemoćne i nejač za kažnjavanje... I tako sam se skoro učlanio u mladež ZET-a, ali sam, nažalost, skužio da je i za to potrebna žnora, kao i za rad na benzinskoj, ili danas u apoteci ili školi. Pa sam se vratio studiranju i švercanju u zagrebačkom javnom prijevozu.
U najcrnjim danima krize, umjesto da se vozim na mamin pokaz, prodavao bih markicu u haustoru blizu Trga i živio od toga mjesec dana, kad ne bih uspio naći posao preko student-servisa, za koji je i opet – bila potrebna veza. Sori, mama. Tada sam već počeo landrati i po svijetu, pa su me u švercu 'Riđovani' ulovili i u Novom Sadu i Budimpešti. Kazne su bile 100 i 70 kuna. Pa se preživjelo, ali sam sve manje bio sklon prijevari. Ipak sam pomalo odrastao. Dobro, putovanja s navijačima se ne računaju...
Kad sam postao profesor geografije i s prvom plaćom otišao u podstanare, sreo sam frenda iz vojske koji je postao zetovac. Uz par mi se gemišta pohvalio da mu je genijalno na poslu, među ostalim i da stvarno ima duplo veću plaću od moje tadašnje profesorske na zamjeni, brojkama – 3.300 kuna. Obožavao sam posao i te bistre klince po 'granešinama' i 'šenoama', ubijao se da im približim gradivo i ljubav prema jedinom nam planetu, pizdio zbog nedostatka kućnog odgoja, vodio ih na izlete i u kina u slobodno vrijeme... I osjetio se toga trena malo ponižen. Da se razumijemo, cijenim ama baš svaki posao svijeta, od kotlokrpe do berača pamuka, dobro, osim političara, i ne smatram da je nimalo lako vozati osam sati bez nuždenja plavu kvarljivu krntiju na čijoj je kupnji par rodijaka sebi sagradilo vile i kupilo SUV-ove, pa se zato ova kvari na dnevnoj bazi.
Ali smatram da bi bilo fer da netko tko djeci daje temelje znanja ima barem jednaku plaću kao onaj tko odgovorno vozi kola po tračnicama ili vadi švercere iz istih. Bez ikakvih zlih primisli ili poniženja, jednostavno mi se ne sviđa sustav po kojem je postavljena ova nakazna državica i protiv toga ću uvijek dizati glas.
I zato me dosta pogodila ideja nekog stričeka iz ZET-a koji je nedavno predložio da se švercere kažnjava s 1.000 kuna. Vrlo malen broj Hrvata danas ima 1.000 kuna na računu, a i ti se ne voze tramvajem jer su si zbog inih kompleksa nabavili polukamione. Kazna od 1.000 kuna je pljuvačka u lice svakom skromnijem studentu, radniku u nestajanju ili otpuštenom nesretniku koji tramvaj koristi zato jer kroz stotine poreza i prireza financira one iste foteljaše i kravataše koji se usude predlagati takve zakone. Karta od 12/15 kuna je imbecilno preskupa i služi za kupnju vila i brodova šefovima koji u tramvaje ulaze samo kad presijecaju vrpce.
I zato toplo savjetujem takvim svemircima da dobro paze s kakvim izjavama izlaze pred ovaj siroti narod. Da je karta jednu kunu, zaradili bi isto kao i sad kad se svi švercaju, ali ne, gamad balkanska hoće bogatstvo preko noći. Unatoč dvadesetogodišnjem pljačkanju, Hrvati su i dalje kukavice koje ne žele na ulicu jer ih je strah alimentacija, kredita, da se nekom ne zamjere... Ali vrlo su blizu onom trenutku kad ekspres-lonac počne šištati i onda će stvarno krenuti prevrtati tramvaje. Jer se bliži trenutak kad će bahati prijeći granicu i sve će otići k vragu. I zato bi stvarno bila šteta da jedan od simbola moga grada, kroz gluposti izrečene iz usta nekog od njegovih šefova, bude okidač za revoluciju, građanske nemire ili nešto još gore. Ili možda ne bi? Još da znam kako poništiti kartu u ovim novim tramvajima...
