Pitoreskno mjesto na talijanskom krajnjem jugu izgrađeno doslovno na strmim liticama, šarene fasade, žive ulice s nebrojenim ukusno uređenim dućančićima, šljunčane plaže, tirkizno more i pogled prema Siciliji i pučini na čijoj je drugoj obali Afrika, obilje ribe i morskih plodova idealne su kulise za Instagram. Glamurozna idila. Ali, stvarni život vs. Instagram izgleda potpuno drukčije. Positano, prostorno malo mjesto od četiri tisuće stanovnika, taj je dan bio zatrpan s 20 tisuća turista i izgledao kao mravinjak. Od Napulja prema jugu, tih 60 kilometara do popularnog turističkog gradića koji slovi za elitnu turističku destinaciju, vikendom se cestama putuje i po nekoliko sati.
Dobro, gužva kao gužva, strpljivi smo. Ali po dolasku, hladan tuš. Sat parkinga 10 eura. Parking-službi ostavlja se ključ od auta, a onda oni kao srdele slažu automobile u neku priručnu garažu. Treba im ostaviti i ključ jer onda oni preparkiraju aute kada netko izlazi. Usput, svim autima otvore prozor i ključ ostave u autu. Nemamo izbora pa ostavljamo auto, a iz njega vadimo svu opremu i natovareni idemo do obale. Kolega snimatelj i montažer Ivan Stipčević i ja smo u turističkoj patroli u kakvoj smo prošli mjesec bili na bosanskohercegovačkom, crnogorskom i albanskom primorju. Uspoređujemo konkurentske destinacije. Tada smo konstatirali da su sve te destinacije jeftinije od hrvatske obale, ali da infrastrukturno i kvalitetom ipak zaostaju. Sada smo na znatno skupljem talijanskom jugu koji kvalitetom ipak ne nadmašuje hrvatsku turističku ponudu. Dapače.
Niz uličice Positana jedva se probijamo kroz gužvu. Nastojim ne razmišljati kako ćemo se pod radnom „punom ratnom opremom“ penjati uzbrdo (kamera, stativ za kameru, sitnija oprema, uređaj za javljanje, osobne stvari za plažu).
Nigdje nema hlada, nigdje nema mjesta gdje se može zastati, a kamoli sjesti. Sjediti se može u hladu samo ako se plati. Snimamo po plaži, strance i Talijane, zašto su odabrali Italiju za ljetovanje. Nakon snimanja po nesnosnoj vrućini, trebamo poslati snimljeno, pa moramo negdje sjesti. A ne može se sjesti negdje usput. Odlučimo se za ni po čemu poseban restoran na obali, pojest ćemo usput nešto lagano. Vruće je… Spaghetti al pomodoro 20 eura. Cijena za kakvu se u Hrvatskoj i na razvikanim mjestima jede biftek. Računa nema, 'ko je vidio fiskalizaciju. A špageti sa šalšom, kakve sam tražila pokazujući na jelo na susjednom stolu, stignu mi kao špageti s malim cherry rajčicama okrenutima na ulju i onda sve to prosuto po tjestenini. Te rajčice niti su kuhane, niti su sirove, a sve pliva u ulju. Tražim malo sira za posipanje, a konobar donese zdjelicu koju ne ostavlja na stolu, nego mi on posipa po jelu.
"Još malo", kažem, a on nevoljko pospe još jednu žličicu.
U turističkoj branši malo tko govori engleski iako su im glavni gosti prije epidemije bili Amerikanci, Japanci i Kinezi.
Odradimo i drugi dio snimanja, žega je nesnosna.
Kava i sok od naranče 13,50 eura
"Oćemo na kavu?" lakonski se inače rješava takva situacija. Sad takva situacija stoji 13,50 eura za jednu kavu i sok od naranče. Dobro. Imamo snimiti još turiste na plaži, a onda do javljanja uživo imamo oko dva sata. Mogli bismo se i okupati. Ali, gdje?
Negdje sam čula da je 90 posto plaža u Italiji pod koncesijom. I sada se uvjerila u to na iks mjesta. A to znači da se mora iznajmiti ležaljka. Ovdje je 35 eura. Popodne, za sat-dva?! Uz to su sve nagurane jedna uz drugu. Praktički se ramenom diraju nepoznati ljudi dok leže i „odmaraju“. Uživaju u „elitnom“ odmoru. Nema šanse da dam te pare. Čak i da sam bogata, ne dam za to tolike novce. Škrta sam za to ako hoćete, pa eto.
Na koncesioniranoj plaži nema ni dozvole za snimanje pa idemo na javnu. Ona je duga jedva 20 metara i akvatorij koji joj pripada ograđen je „očenašima“. Onako u nekakav trokut, jedva 100 kvadrata mora. Uokolo, s jedne i druge strane privezuju se brodovi, oni veći za Napulj i daljnja odredišta ili lokalni rent-a-boat-ovi. Snimamo, neki se dvoje taman dižu s prenatrpane plaže, pa nađemo mjesto za opremu i jedva dva ručnika. Idem se okupati, ali od gužve u moru ne mogu zaplivati. „Očenaši“ završavaju tamo gdje još komotno mogu doseći dno. Potopim se samo onako da se osvježim i izađem. Ja se obično na plaži volim sunčati i malo usput zakunjati. Ali, sada od drijemanja nema ništa. Od te gužve sam nervozna, pa sjedim na ručniku i čekam to javljanje.
Ovdje ponešto uživaju tek oni koji su ispred Positana usidreni sa skupim jahtama. Na kopno odu ciljano do nekog restorana ili dućana i čak ni tako nemaju neki ekskluzivitet u košnici masovnog turizma.
Sjetim se onda moje najbliže plaže u Zadru, do koje imam 10 minuta pješke ili dvije minute autom. I ako u pet minuta ne nađem parking, koji je besplatan, ljuta sam. Kužim sad na kakvom bogom danom mjestu živim, a svi ga doživljavamo zdravo za gotovo.
Na javljanju nam kasnije prilazi sva sila ljudi privučena televizijskom kamerom i mikrofonom. Svi zapitkuju tko smo, odakle smo i što snimamo. Navikla sam da privlačimo pažnju i da jedva čekam da prođe live. To je uvijek isto, na Benkovačkom sajmu ili u fancy ljetovalištu.
Pravi jug
Grabimo nakon svega uzbrdo, uzimamo auto, a tip koji na parkingu "navigava" ulazom i izlazom, puši joint. Onako usput.
Sutradan smo na snimanju u Napulju. Grad od dva milijuna stanovnika, po mom sudu na pretjerano lošoj reputaciji. U centru su gužve regulirali naplatom cestarine i pokrivenošću kamerama koje bilježe prekršaje. Ceste jednosmjerne, protočnost odlična. Smeća baš i nema, tu i tamo nešto papira ili plastičnih boca, ali i to jer nema dovoljno kanti za smeće. Kad kanti ima, svi bacaju smeće u kante. Svi su me upozoravali na džeparoše, da nosim torbicu „poštarski“ i držim je rukom jer znaju i sa skutera prerezati remen i oteti torbicu, ali čak i ja onako prilično nemarna nigdje nisam osjetila opasnost od „borsaiola“, nasrtljivih i lukavih džeparoša. Guraju se samo turisti, domaći sve to lagano i bez žurbe. Pravi jug.
Snimamo turističku zonu, turiste i domaće, suvenirnice u kojima caruju kipovi Bogorodice i Maradone, boga nogometa koji je igrao u Napulju.
Ivan je po polasku u Italiju kupio novu go pro kameru i zamislio da ja stand up u gradu snimam na vespi. U rent-a-bike-u tip nam se obraća na hrvatskom.
"Ja razumiš malo hrvatski, moja je baba Vinjeračka", objašnjava on.
"Vinjerac kraj Zadra?"
"Vinjerac kraj Zadra", kaže.
Unajmimo mi tipično talijanski crvenu vespu i sad je ja trebam voziti kroz Napulj, go pro kamera instalirana na volanu, Ivan me prati autom. Da plan pada u vodu bilo je jasno kad sam osvijestila da ja baš nikad nisam vozila nikakav motocikl i da se usput trebam snimat i govorit. Zar je to problem? Pa je, ako sve to skupa kreneš svladavati baš u Napulju. Ne kontroliram situaciju.
"Nećeš ti niđe", Ivan stopira ideju jer je siguran da bih razbila i sebe i motor.
Sjedamo skupa na vespu, on vozi, ja snimam, điramo.
Po povratku u rent-a-bike, on vozi vespu, a ja auto. Dajem žmigavac za skretanje desno, ali motorist me prelazi s desne strane. U zadnji tren ga registriram i nagazim po kočnici. Auto se srećom ukopa na mjestu.
"Scusami", diže ruku motociklist i ispričava se.
"Što oprosti?! Budalo, mogla sam te pokupit!", derem se kroz prozor na hrvatskom. Nije bitno, razumio je.
U prometu su Napoletanci jako slobodni, i vozači i pješaci. Svatko prelazi cestu gdje ga je volja i vozači ne trube. Ako zatrube, shvatili smo brzo, to nije u gnjevu, nego samo da upozore da se ubacuju i da se treba pripaziti.
Cijene u Napulju su više od hrvatskih, ali prihvatljive. Čuvena pizza je čak i jeftinija, ali pivo, kava ili bilo koje piće i dva do tri puta skuplje.
Snimamo dalje, udaljenosti su velike, a pješke i pogotovo. Shvatimo da nemamo vremena jesti ni nešto usput, nego da brzo treba ići pisati tekst priloga i montirati.
Situacija se dodatno iskomplicira kada go pro kamera traži licencu koju nije bilo moguće kupiti preko interneta. Nemamo stand up, imamo premalo vremena za cijeli prilog. Ne možemo reći da ne stižemo, da ćemo emitirati sutra jer već je sve najavljeno za emisiju od tog dana. Nervoza na stotu. Ne razgovaramo, svatko sebe smiruje kako zna.
Na kraju kolega uspijeva nekim čudom montirati snimke go proa na mobitelu, prebaciti na laptop i smontirati ostatak priloga koji je duži od naših prosječnih priloga, pa sve skupa operativno duže traje. Za čitanje onoga što reporter govori u prilogu, ili onoga što mi na televiziji zovemo "off", treba off kabina ili makar automobil koji ima dobru zvučnu izolaciju, nije na prometnom mjestu niti izložen intenzivnim vanjskim zvukovima koji će se čuti u eteru. U Napulju je nemoguće pronaći takvu lokaciju čak i da imamo vremena tražiti. Čitam "off" tamo gdje smo smješteni pokrivena poplunom i dekom. Pravim se da sam turbo profesionalno čitala dok se gušim od vrućine.
Shopping meka?
Šaljemo prilog u zadnji čas i idemo na live poziciju. Smješteni smo u centru pa se sjurimo na jedan od obližnjih većih trgova. Djeca igraju nogomet, a ja u glavi vrtim cijene koje u javljanju moram komparirati. Hrvatska, Napulj, Positano. Dobar, loš, zao. U javljanju mi djeca dva puta napucaju loptu u noge i neki njihov djed pokušava uletjeti u kadar. Odignoriramo i otklonimo to stoički. Vani se ne smije vidjeti ništa. I nije se vidjelo, osim što sam se jednom malo splela. Ali, to je javljanje uživo, to ionako nikada ne ide savršeno.
Tu večer shvatimo da smo tri dana jurili i radili i da nismo predahnuli ni trenutka. Idući dani su nam slobodni i odlučimo mijenjati kartu za trajekt i privatno nadoplatiti smještaj dva dana. Želim vidjeti Pompeje i Capri, koji je po nekom internet vodiču jedan od deset svjetskih otoka koje se u životu mora vidjeti. Na listi je s Maldivima i Sejšelima, a sad nam je tu pod nosom i šteta je propustiti.
Pompeje sutradan razgledavamo po ljutoj žegi, u podne. Takvim turistima se kući rugamo.
Nakon turističke ture, turistički šoping. Kolovoz je, rasprodaje su, u Italiji smo. Obišli smo dva trgovačka centra, napravili taj dan 22 tisuće koraka i ostali razočarani. Kolega nije kupio ništa, a ja dvije stvarčice. U dvomilijunskom gradu izbor u trgovinama poznatih uličnih brendova je lošiji i dućani su manji nego u Zadru. A poznato je da je u Zadru izbor u trgovinama lošiji nego u Splitu, a u Splitu lošiji nego u Zagrebu. Italija je trebala biti šoping-meka, a ispalo je da oni su oni na jugu poznato lošijeg standarda i da za razliku od sjevera Italije puno manje brinu o odjeći. Vidi se to i po street styleu. Ali, u dijelovima trgovačkih centara odvojenima za cijepljenje je gužva.
Šampanjac na trotoaru
Uvečer se vraćamo u dvosobni apartman u centru, sasvim prihvatljivih 79 eura po noći. Nismo jeli cijeli dan, a više nemamo snage ni volje tražiti niti izvoljevati. Usput nam je neki restorančić za koji u prolazu ocijenimo da po stolovima ima sasvim privlačna jela. Ali nema slobodnog mjesta. Konobar kaže da možemo pričekati 20-ak minuta ako želimo. Ali, gdje da čekamo?
"Evo, sjedite tu", pokazuje na ulaz u neku zgradu. I sjednemo. On za par minuta donese dvije čaše šampanjca kao zahvalu što čekamo. Sjedimo sa šampanjcem praktički na trotoaru i čekamo. Nadrealno, ali ok, lijepa gesta.
Sutrašnji dan na Capriju je bio pun pogodak. Katamaranska linija, vožnja od 50 minuta i otočić na kojemu se snimao jedan od James Bondova, reklame za poznate parfeme i mjesto gdje ljetuje i J.Lo, pokazao se kao elitan, ali i tolerantan i prema onima koji na saldu nemaju milijune. Iz malog porta uspinjača vodi u centar mjesta, do spektakularnog vidikovca i gdje su dućani svjetskih top kreatora, ali i dovoljno mjesta za humani predah. Otok pun zelenila i cvijeća ima malo plaža jer je cijeli strm. Cijene su visoke, ali ipak niže od meni osobno potpuno neprivlačnog Positana.
Capri se hvali da je covid free zona i na ulici policajci opominju da se nose maske. Ali, kako oni znaju da su covid free kada nas nitko nije pitao za covid putovnicu ni na brodu ni na otoku, a u žičari su nas nagurali do posljednjeg mjesta?
Općenito u Italiji, koja je do lipnja sedam mjeseci živjela pod policijskim satom, covid putovnice se traže za ulazak u muzeje, kina, kazališta, čak i na bazene. Ali uz covid putovnicu, nitko ne traži i osobnu kartu. Zapravo možeš pokazati bilo čiju.
Kod nas bi to bio skandal
Talijani su odlučili ostati ljetovati u Italiji zbog straha od putovanja, zbog podupiranja vlastite ekonomije, ali i zbog 400 eura subvencije tročlanoj obitelji koja ostane za ferragosto u domovini. Sve to mi referira Viviana koja je na čelu HTZ-ova ureda u Milanu. Pokušavam sama, a pokušavala me i ona spojiti s nekim iz turističke zajednice u Napulju, ali to je bila nemoguća misija kao i nedavno u Albaniji.
"No english" rekao mi je tada na telefon netko iz turističke zajednice Drača.
"Io parlo italiano…" uložila sam tada zadnju nadu u svoj nimalo reprezentativan talijanski, ali na kojemu se mogu sporazumjeti.
"No, sorry", rekao je marni turistički pregalac i poklopio slušalicu.
Talijani mi nisu poklopli, ali nisu se ni javili. Navodno je i većina njih iz TZ-a na ferragostu. Da se takvo nešto kod nas dogodi, bio bi to epohalan skandal.
Na autocesti od Napulja preko Rima do Ancone dio benzinskih postaja ne radi. Popodne ne radi ni 80 posto restorana, kafića, pa i dobar dio trgovina u Anconi. Nema veze što je ljeto, nema veze što turisti traže. Da je kod nas, opet bi bio skandal.
Svuda pođi...
"Mi smo kritični prema sebi, nestrpljivi i treba nam više samodiscipline, ali smo općenito bolji. Šteta što to ne shvaćamo", rezime je druženja na brodu Jadrolinije na liniji Ancona – Split na kojemu smo si i u odlasku i u povratku vrijeme ugodno kratili s posadom. Kapetan Jure je iz Vrsi, šef stroja Toni s Visa, menadžer Denis iz Opatije, a prvi časnik Marin i glavni konobar Boris s Pašmana. Naši ljudi.
Po dolasku u Split hrvatska policija i carina nas zadržavaju pet minuta. Nisu gledali što prevozimo niti što nam je u prtljažniku, nego samo covid putovnice i podudarnost s osobnom iskaznicom. Dobro došli u Hrvatsku, zemlju koja ipak kontrolira.
Vraćamo se u Zadar. Predvečer se spustim na Kolovare, nađem odmah besplatno parkirno mjesto i na plaži, na našem mjestu, nađem prijatelje Vladu i Božanu. Plivamo neograničeni morskim „očenašima“, na plaži smo s dosta ljudi, ali bez da nam netko visi za vratom, zalazak sunca je spektakularan. Na kraju sjednemo u plažni kafić i pijemo piće za 10-15 kuna. Ko to može platit…Nasreću, u Hrvatskoj još uvijek možemo.
