Lorraine Murphy, žena koja je i neznajući bila na sastanku sa zloglasnim kanadskim masovnim ubojicom Robertom 'Willyem' Picktonom prisjeća se svog iskustva za Guardian.
Upoznali smo se u jesen 1990. na zatvaranju poznatog vancouverskog kafića "The Classical Joint". Ja sam bila nadobudna freelance novinarka, po prvi put tamo, nadajući se da će priča o tom lokalu navesti urednika da kupi moj prvi članak. On je kružio prostrorijom, fotografirajući skupim foto aparatom. Niži muškarac narančaste kose, očito je bio dobro poznat, jer je pozdravljao prisutne osobnim imenom, ali isto tako očito i nepopularan, jer su ovi okretali glave ili bi nakon par kurtoaznih rečenica pobjegli.
U to su vrijeme profesionalni foto aparati bili nešto što biste rijetko viđali izvan većih gradova. Znala sam da će kvalitetne fotografije učiniti moj prespektivni članak privlačnijim urednicima, pa sam mu mahnula da dođe. Sjeo je za moj stol. Predstavila sam se kao freelance novinarka koju zanimaju njegove fotografije kafića.
To mu je laskalo, te je spomenuo kako je u stvari farmer koji uzgaja svinje te da su mu fotografije objavljene u lokalnim novinama. Dogovorili smo se da se nađemo par dana kasnije, nakon što razvije fotografije. Rekao mi je i da ima cijele kutije fotografija u svojoj kući na farmi ako bi me to zanimalo. Rekao je da bismo bili sjajan tim. Zatražila sam ga broj telefona, tako da on ne traži moj, te ga zapisala u bilježnicu zajedno s njegovim imenom – Willy.
Misteriozno upozorenje
Čim je otišao, dvojica muškarca prišla su mom stolu. Jedan, stariji gospodin, zapitao me je, "Willy vas ne vozi kući, zar ne?". Rekla sam da ne, a on je kimnuo glavom i tiho rekao "to je dobro. Jer nisu svi ljudi dobri." Drugi, mlađi muškarac upozorio me je da Willyev auto nema unutarnju ručku na vratima suvozačevog sjedala - sam Willy ju je uklonio.
Dodao je da su ponekad horor priče istinite te da se moramo zaštititi od čudovišta. Odlučila sam poduzeti mjere predostrožnosti, no ipak se i sastati s Willyem. Sam koncept opasnosti bio mi je tada još uvijek samo teoretski. Samo ću reći ne, mislila sam, i to će biti to. Susreli smo se u kafiću par dana kasnije, u oko 14 sati. Bio je dobro obučen, očito je mislio da bi se sastanak mogao pretvoriti u zajednički izlazak.
Zatim sam osjetila smrad. Nije se radilo o farmi. Kada sam ga kasnije opisivala policiji, rekla sam da je to kao kad bi metal mogao trunuti. Pokazao mi je fotografije. Bilo ih je dvadesetak i sve do jedne bile su fokusirane na jednu ili više žena. Izabrala sam dvije. (Kasnije sam dala te fotografije policiji, zajedno sa svojom bilježnicom. Jednu od fotografija mi nisu nikada vratili, i još se uvijek pitam što se dogodilo ženi na njoj.) Willy je želio prodiskutirati o još priča na kojima bismo mogli surađivati, ali je istovremeno inzistirao da to učinimo na njegovoj farmi. Mogli bismo napraviti roštilj, rekao je. Bio je jako uporan.
Spasonosna prijateljica
Tada mi je već bilo jasno da je vrijeme da krenem. U 16 se pojavila prijateljica, baš kao što smo se i dogovorile. Nas dvije smo otišle na večeru gdje smo pričale o nametljivom jezivom farmeru. situacija nam je bila smiješna. Zatim je ona rekla, "Ne diži pogled, ali Willy kruži oko zgrade." Prestale smo se smijati. Platile smo račun i sačekale par minuta. Čim je zamakao iza ugla, otrčale smo do autobusa. Vozile smo se kilometrima u krivom smijeru i dva puta promijenile autobus kako bi ga izgubile. U jednom smo se trenu ponovo počele smijati. Ovo je upravo ono što cure rade kako bi se riješile nasrtljivaca, zar ne?
Četrnaest godina kasnije, gledala sam vijesti sa svojim ocem. Pojavio se čovjek i ja sam rekla "Poznajem ga", baš kada je voditelj vijesti rekao kako je uhićen zbog višestrukih optužbi za umorstvo. Bio je to Willy. Na očevo inzistiranje, javila sam se policiji. Kasnije sam saznala kako je Willy pozvao brojne žene "na svoju farmu" na roštiljanje, gdje bi ih ubio, razrezao tijela na dijelove pa ih kasnije služio svojim prijateljima koji nisu ništa sumnjali. Trenutno služi 25 godina zbog šest osuda zbog umorstva drugog stupnja. Nedavno je objavljena snimka u kojoj opisuje kako je ukupno ubio 49 žena.
Ne mislim puno o Willyu, ali mislim o njegovim žrtvama, kao i na ona dva muškarca u The Classical Jointu. Bez njihova upozorenja možda bih otišla na Willyevu farmu, samo da ispadnem pristojna, ili da pronađem dobru priču. Doslovno sve žene koje je Willy ubio radile su kao prostitutke, a to je posao koji od njih zahtijeva da ulaze u automobile stranaca bez postavljanja previše pitanja. Ja ne samo da sam imala mogućnost reći ne, već i privilegiju da sam bila upozorena. Dvaput.
