WC-školjka me uskoro stvarno i ugostila, i sekundu nakon što sam izbacio prvi istovar, kao i svako normalno muško, išao sam baciti oko kroz noge što se krije u keramičkoj čeljusti podno mojih guzova. Kao da ću zlato israt, bokte… Ali, avaj, taj međunožni procijep, koji se dijametralno suprotno mojoj kilaži godinama sve više i više smanjivao – sada je bio potpuno zatvoren. Vidio sam samo škembu!
Ok, zdebljo sam se na moru, prestao sam plivat zbog ramena, trčat mrzim... A i prije ljeta sam bio pod stresom, brzinski išao po Juniora kod bivše, upoznao starce s curom, pa sam puno papao i malo plivao, onda još malo guštao po Primorju i testirao radlere (znam, sve znam)… Kriv sam, događa se svakog rujna.
Ali osim gore spomenute utrobe vlastitog WC-a, nisam vidio ni njega. Najboljeg prijatelja, mog Neodoljivog Nenu, to najljepše i odnedavno najtvrđe na meni… Skočio sam s klonje divljački kao Hloverka na gosta, nabrzaka se propro i legao u tminu svoje sobe usred vrele ljetne zagrebačke noći. Jebote, pa neću valjda opet morati na dijetu…
Početkom sedamdesetih jedno su dijete iz velolučko-križevačkog braka uredno razmazili njegovi djed i baka u kućici onkraj bistrog korčulanskog mora. Jeo se parizer i hrenovke s puno kruha i pomfrita, i tako sam navukao simpatične nadimke poput “Debeli”, “Pajco” i posebno iritantan “Sapun”. S pet je godina mali okrugli “Sapun” od svoje križevačke bake dobio lančić sa zlatnom ribicom i u parku samom sebi dao nadimak. Koji ga nije sprečavao da bude najdeblji u svakom razredu koji je pohađao. Debljini sam pripisivao katastrofalne neuspjehe kod žena, iako sam puno kasnije shvatio da je to ipak bilo zbog inercije, ili jer sam jednom pod kemijom nerezonski kopao nos… Ali sam stalno imao neke svoje osobne dijete. Neuspješne, ofkors. U JNA sam s 90 pao na 70 kila, uskoro se ustalio na 80 i konačno postao šlang, ali i počeo pit. Kasnije bih tijekom studija svaki put kad bi kazaljka pokazala 85, u par tjedana hopsanjem i dijeticama to vraćao na 80 i opet mislio da mogu bolje.
Oko tridesete sam se ustalio na 84, ipak sam visok 184 cm, ali sam u trudnoći dobio cijelih 15. Kad smo Rokatanski i ja jedno jutro na vagi zajedno težili 104 kile, a on još ni pupkovinu nije skinuo, rekoh, Ribice – idemo dole na devedeset, mnogo je ovo… Tada je, zbog sve više posla i sve manje vremena, završila moja karijera plivača maratonca (a i došli neki mladi pastusi, brzi u tri pi..), one odbojkaške se više ni povjesničari ne sjećaju, pa natrag na željenu okruglu devedesetku nisam nikad dospio. Ali sam do četrdesete uredno držao između 94 i 98, sad već sami zaključujete – s pokojom dijeticom. A sada, sada sam ležao znojan i truo u toploj noći i znao da je plafon probijen. I da sam si za to isključivo sam kriv. Izvlačim metalni četverokut ispod nahtkaslića, lupnem ga nogom da se pojavi display, duboko udahnem i pobjegnem se dopišati, skinuti gaće i sat. Vraćam se i penjem. Srce lupa kao vojni bubanj, pa nemrem imat preko stotke, to je gornja granica, preveć, ono, pa to je znak predaje! Nisam zapušten, šljakam, spremam, perem i trčkaram, nisam ljenčuga i ne žderem previše, dijete mi ne zna da postoji Mek Drek... Neće valjda biti… 100,7!
Bacam se trenutno na parket i radim jedan trbušnjak. Probode me u leđima, a i izgledao sam kao uzbuđena skotna gusjenica, pa sam se odmah preokrenuo. Negdje sam pročitao da su trbušnjaci vježba za koju treba najviše ulaganja da bi se dobio rezultat, pa kako nisam taj, pokušavam sa sklekovima. Auf, rame. Padam nosom na parket, odmaram od napora i zaključujem da bih trebalo posaugati ispod kreveta. Ležim. Trulim. Razmišljam. I shvaćam, ušao sam u periandropauzu. Duga riječ, znam, i ja sam u početku dvojio čemu se tu pere neki Andro, ali mi je moja desna ruka Zrinka strpljivo objasnila da i muškarci imaju period tik pred svoju menopauzu. Hoće reći, u ovim se godinama (berba 1970.) više ne možeš samo tako spustiti s vage, otrčati tri Maksimira, otplivati Faros, skakutati tri sata dnevno po teretani i za mjesec dana pet kila sala pretvoriti u kilu mišića. Ništa, pijem mineralnu i ne jedem do jutra, kad u cik zore krećem na džoging. Bicikl nikad neću shvatiti jer ne trpim tvrdi komad plastike zabijen u vlastiti anus, pa krećem nizati krugove na školskom igralištu. Poznato? Da, to radim svakih par mjeseci i onda nakon trećeg dana iskrsne nešto važnije. Sad sam čvrst u uvjerenju da odmah nakon prvog kruga idem u kadu jer me boli lijevi Ahil. Logično. Baždaren je na 80 kila, ne na 100,7, podsjetilo me na ono kad sam u klija ukrcao 400 kila pločica. I moja su pluća sad tako strugala. Dakle, dijeta…
Postoji jedna osoba koja kad osjeti kruljenje, istog trena isključuje mozak i počinje misliti samo o tome da ubije glad. Moi. Radni učinak nula, Word mi izgleda poput stolnjaka, olovke kao ražnjići, postiti kao slasni kanapejčići… UN dijeta mi je previše isključiva, mesna preagresivna, na mjesečevoj sam od očaja pojeo pola plahte, a i nikako da odbijem pivicu jednom tjedno. Pa sam isti dan kupio konzerve tune (naravno da je ona najbolja, Mardešić, i najskuplja, damn), salatu, blitvu i puno bijelog mesa za peć, posnog sira, limuna, naranči, grejpa, suhih šljiva za grickanje...Te, pazi majstora, light mlijeko za jutarnju jedinu kavicu. Koji luzer! Da, smanjit ću sve za trećinu, ne pretjerivat, izbacit brašna, kvasce i riže i probati izdržati što duže. Plac mi je blizu, bit će kelja i špinata, jabuke i kruške ne smijem zbog alergije na pektin, a u onaj herbapenis ne vjerujem jer bi svi ljudi savršeni bili da je istina ono što propovijedaju…
Uglavnom, oprostite na zajedljivim i ciničnim kolumnama, to samo iz mene progovara gladna ribica, javite ako imate nekog jeftinog ili besplatnog osobnog trenera da me dovede u red i držite mi fige na predstojećem prvenstvu Europe. O da, vaš omiljeni kolumnist je konačno postao reprezentativac naše Lijepe Snaše! Ali o tome više nekom drugom prilikom…
