Nakon biblijskih poplava i požara - još jedna slična vijest. Za 20 godina svijetu se sprema globalna katastrofa, a do kraja stoljeća i propast civilizacije kakvu poznajemo.
Ne misle to neki bezveznjaci, nego najpametniji ljudi na svijetu: znanstvenici s MIT-a, Instituta za tehnologiju iz Massachusettsa.
Još su 1972. predvidjeli nekoliko mogućih scenarija: po onom najgorem, ako nastavimo ovako već 2040. ekonomski rast više neće biti moguć, iscrpit ćemo prirodne resurse, doći će do manjka hrane. Ponovo su čekirali taj scenario i ponovo su dobili isti rezultat - krah civilizacije.
Glad, zagađenje, kaos, zvuči kao scenarij za Mad Max, no nije. Prema analizi dostupnih znanstvenih podataka težnja ekonomskom rastu po cijenu okoliša i društva do 2040. dovest će nas upravo do toga.
"To je Mad Max u kojem se mi borimo za preostale resurse, činimo jedni drugima vrlo neljudsko zlo, zadnji put smo ga imali od 41. - 45., Europa je imala pojavu kanibalizma u svom krasnom velikom civilizacijskom prostoru, ne trebamo se puštati da u to ponovo upadnemo", kaže Mladen Domazet s Instituta za političku ekologiju.
Zvuči strašno, no da upravo u tom smjeru srljamo govorili su znanstvenici s MIT-a još 1972. Pedeset godina kasnije, potvrdila ju je i analiza Gaye Herrington iz KPMG-a, globalne mreže profesionalnih tvrtki koje nude usluge revizije, savjetovanja i porezne usluge.
"Sad je gospođa Herrington nešto temeljitije primijenila četiri modela na podatke koje imamo sada, posebno je povezala zagađenje s klimatskim promjenama, u modelu inače imamo to neko opće zagađenje, sad smo to brojali kao stakleničke plinove u atmosferu i oni zaista snažno rastu", poručuje Domazet.
Ukratko, ako ništa ne poduzmemo kvaliteta života nam pada na nulu ili još crnje - ubit će nas zagađenje dok se međusobno borimo za ostatke hrane.
Herrington je ovo vrlo ozbiljno izračunala na osnovu desetak varijabli - populacije, plodnosti, smrtnosti, industrijske proizvodnje, proizvodnje hrane, usluge, neobnovljive resurse, stalno zagađenje okoliša, dobrobit čovječanstva te ekološki otisak. Ekonomisti ne misle da je sve tako crno jer su ti parametri promjenjivi.
Spas civilizacije
"Uzmite primjer sirovina, recimo, niz proizvoda danas se proizvodi da ne trebaju nikakvi prirodni izvori, prirodne sirovine koje su nam nekada trebale da bismo proizveli nekakav proizvod. Prema tome ta komponenta odmah vam u račun dolazi u nekoj drugoj dimenziji", kaže Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti.
Stoga ekonomski rast ne treba zaustavljati, nego se čovjek treba prilagoditi, kaže Brkić. A ako je vjerovati istraživanju to neće biti teško jer nas neće puno ostati.
"Prema njezinom planu, njezinom modelu, populacija brojčano pada ispod one početkom 20. stoljeća, to u Hrvatskoj znači manje od milijun ljudi", kaže Domazet.
"Sve ovisi o nama jer na kraju na krajeva izvan te naše zajednice, ljudske iznad tih država nacionalnih država, globalnih odnosa nema ništa kad je riječ o našem djelovanju na ovom planetu... Opet ostaje sve u našim rukama, ne znam je li to dobro ili je to loše što je tomu tako, ali je definitivno tako", dodaje Brkić.
Herrington ukazuje da je spas civilizacije u tehnološkom napretku i većim ulaganjima u javne usluge. Uz upozorenje da se prozor za postizanje tog spasa zatvara za deset do 20 godina.
