Kako to samo jedno dijete, koje tek jednom mjesečno ide u kino, može zaboljeti... Bila je osamdeset i prva, još se Tile na Dedinju ohladio nije. Moji roditelji prosvjetari nisu bili nešto od love, a kako viksu nismo imali – izlazak na neki novi film uz slane koštice bio je prava premija.

Ali, avaj, red ispred kina Zagreb na Cvjetnome trgu, dok je ovaj stvarno bio cvjetni, protezao se sve do hipija koji su u kutijama prodavali ploče u Bogovićevoj. Počele su prve kapi kiše, u drugim kinima u koja smo još teoretski i mogli stići, Kosmaju i Lici, igrale su neke ljige (kasnije mi to uopće nisu bile ljige), a kako moj dosljedni otac nikad od tapkaroša ne bi uzeo kartu, tako smo krenuli iza ugla, u današnju Europu. Očajan što neću gledati tupavu komedijicu s puno životinja (kao i cijeli moj razred taj dan!), kilavo sam se vukao prema drugom kinu, uvjeren da se zbog gnjecavog naslova radi o nekoj melodrami. Balkan je bio polupun, a razveselilo me što kraj mene sjedi Neno iz kvarta, pa smo polako ubijali vrijeme tračanjem dok su nam mame stavljale kapute pod guzu da budemo viši.

I tada sam prvi put upoznao tog prokletog tajnog agenta. Probudio se odmah pubertet u meni, ostao sam zatečen i osupnut elegancijom, džidžama, autima, skijanjem, pa čak i lepim tetama, koje me dotad uopće nisu zanimale. Odrastao sam u nepuna dva sata... Kopirao sam do doma vađenje pištolja, s Nenom i ekipom se po kvartu danima igrao policajaca i lopova, te se nadao reprizama Bondova na JRT-u, o kojima su mi govorili starci. A tada sam, koji mjesec kasnije, slučajno upoznao i pravog gospodina Bonda, njegovo veličanstvo Seana Conneryja. Špijun koji me volio. Pičkasti, drveni i utegnuti Roger Moore odmah je ispao u drugu ligu, a ja sam se idolizirao u žilavog, dlakavog Škota, kojem si stvarno vjerovao da može izmlatiti svu onu paradu rmpajlija koji su mahom izgledali kao negativci u Taličnom Tomu.

Godine su prolazile, pogledao sam na videokazetama (stigao je video za odličan uspjeh na kraju drugog srednje, zato sam treći jedva četvorku izvukao) uglavnom sve što je snimljeno, čak i onaj koji se ne pika s Davidom Nivenom, a onda je došao Timothy Dalton. Lijep k'o Nadan, fenfrizurast, vitak i totalno neuvjerljiv. Taj ne bi djecu s igrališta potjerao... Tada su mi čak i počela ići na živce pretjerivanja sa spravama za uništenje, penkale ubojice, sanjke bazuke i auti VBR-i koji prde sipino crnilo... Ono, prešao sam dvadesetu, počeo sam shvaćati neke stvari. Ubrzo su producenti shvatili grešku i povjerenje dali novoj sedmici. Pierce mi je malo povratio nadu u idola, djelovao je kao Conneryjev balavi braco koji taman izlazi iz puberteta, šarmantan i sa zločestim osmijehom, iako mi ni on nije zadovoljavao pojam 007, to jest da ubija bez da trepne. Ali se svejedno probio na visoko drugo mjesto. S kojega ga definitivno nije uspio skinuti pačjeusti, prebildani i predefinirani kuruzni mrgud, koji ima manje facijalnih ekspresija od Dolpha Lundgrena i Stevena Segalla zajedno. Uvjerite me da griješim, ali meni David Craig izgleda kao baja koji je došao na cajke s lovom od friško prodanog Zetora i zna da će nešto poševiti. Jebote, ono, špijun ne smije privlačiti pažnju, to je po meni neki žilavi markantni tip za kojeg misliš da je sin nekog bogatuna, ugodan i odmjeren, a ne David Lijep Sam Si Hasselhoff... Nije to u redu. Kao što mi nije jasna ni ta multifunkcionalnost svakog Bonda, ne samo Facea, Duck Facea. Ali njega pogotovo... Ono, frajer ugleda zločinca krajičkom svog vazda stisnutog oka, ovaj se usere, primi prvi motor i krene bježati po svom gradu. A naš Bond odmah naskoči na Tomosa i počne ga tjerati po krovovima Istanbula, pritom mijenjajući deset prijevoznih sredstava i snalazeći se po kvartovima kao da je dvadeset godina tamo švercao trapericama. Ali kad je to tako dobro snimljeno, ufff...

Neki dan mi se, nakon premijere najnovijeg Bonda po imenu Skyfall (nebopad), upalio klikerčić, pa sam žicnuo na Fejsu ima li tkogod ama baš sve Bondove za posuditi. I kako je Fejs super stvar ako poznaš dobre ljude, iste večeri sam uz sok od jabuke i umjetnu juhu pogledao Dr. Noa. Ono, kad već uzdižem Conneryja u nebesa, da ga i pogledam nakon dobrih deset godina. Čovječe... Mršav, dlake vire iz dekoltea, kosica samo što nije otpala... Ali taj nepoderiv šarm... Džaba Craigu mjeseci bildanja i tone steroida i razne dehidracije, kad na platnu vidiš samo sirovinu. A onda mi se upali lampica! Pa možda žene upravo to i traže? Gospodina na ulici, životinju u krevetu i đubre zbog kojeg će patiti kad izađe iz kreveta? Uvijek me fasciniralo kako tip u toj sagi bari komade. Kojom lakoćom ih ošine okom i one su već u po orgazma i trče mu u sobu da ih potroši kao beba cuclu... Da, zavidan sam, evo osjećam kako net.hejteri svojim kljastim prstićima masturbiraju od sreće, ali eto, barem sam iskren.

Dr. No ima jezive scene jurnjave (sve snimano u istom zavoju, u završnoj sceni ne znaš tko koga davi – naravno, to je snimano pred uhuhu godina...), ali i divno pitku fabulu. Skyfall je preagresivan i bučan, više napravljen da sliči na Mission Impossible nego što je pažnje posvećeno scenariju. Novi Q ispada glup, M je zločesta, ali ne dovoljno, egzotična teta Severine (?!) je divna (je l' se u Srbiji zove Ceca?), ali je ubiju dok još imaš kokica u krilu, Bond je na Heinekenu (45 milijuna eura), a ne na strd/šejknu i koristi Sony, a ne više Apple... Moj je heroj tako postao pokretni oglasnik. U sljedećem će se nastavku valjda pojaviti s LED diodama na prknu i Snickersom u vuhu – vratite mi Conneryja kad je bio mlad!

No, da ne bi bilo da samo pljujem, postoji u Skyfallu i jedna scena koja dugo neće izaći iz ove načete sive mase. Bonda zarobe na nekom otočiću, pa kao i u većini Bondova, očekujemo da se uprizori glavni negativac, a tada iz dubine kadra dolazi on. Prepoznajem ga po glasu, obožavam od Šunke, Šunke, Zlatnih muda, Vicky, Christine, Barcelone, Nema zemlje za starce... Španjolski glavonja, mrcina ulubljene nosine, veliki igrač i The glumčina polako se približava stolici sa zavezanim Craigom. Priča o štakorima, način na koji je Javier objašnjava, grozna perika i styling retro zle tetkice, nešto je najbolje što sam vidio na filmskom platnu još od najboljih uloga Kevina Spaceyja i Christophera Walkena. Evo sam se opet naježio. Kakav majstor!

I to bi uglavnom bilo to od Skyfalla. Dakle, Bond k'o Bond u zadnjem desetljeću, par dobrih jurnjava, prelijepa Bérénice Marlohe, parada novih odijela, satova, dotjeranih starih automobila i fantastična Bardemova rola. Savjet, pogledati, pogledati kao i svakog novog Bonda koji se pojavi u kinosferi, jer je to ipak više od filma. I jednostavno je dio opće urbane kulture, ma koliko nam nje danas nedostaje...

A večeras gledaonica U službi njezina veličanstva i pokušaj probavljanja još jednog zamjenskog Bonda, Laze, uz kokice i pivkana. U nekim stvarima jednostavno treba uživati, i to mi nitko ne može oduzeti. Ajd, kokičali!