Jeste li ikada razmišljali o tome gdje biste se sakrili u slučaju da nas jednoga dana doista snađe takozvana zombi apokalipsa, kamo biste otišli? 

Iako su šanse da nas takvo nešto zadesi zapravo nikakve, svejedno ne bi bilo naodmet imati barem nekakav plan, pa smo u to ime ChatGPT da izradi model preživljavanja i otkrije nam gdje bismo imali najveće šanse da preživimo takav crni scenarij. 

Na izravan upit što bi bila najbolja opcija, ChatGPT nam je jasno i glasno kao rješenje ponudio Vis i objasnio zašto bi se upravo tamo pobjegao u slučaju opsade. Prenosimo njegov plan u cijelosti: 

Plan preživljavanja u Hrvatskoj – bez panike i filmskih gluposti

Ako su nas filmovi i serije nečemu naučili, onda je to jedno: gradovi prvi padaju, mase ljudi postaju problem, a improvizacija bez plana gotovo uvijek završi loše. Zato je pitanje sasvim legitimno – gdje bi se u Hrvatskoj imalo najviše šanse za preživljavanje?

Otoci kao prva linija obrane

U scenariju potpune društvene dezintegracije, otoci su prirodno najsigurnija opcija. More je prepreka koju zombiji ne znaju savladati, a izolacija znači manji broj ljudi – i manji kaos.

Moj izbor bio bi Vis. Dovoljno je udaljen od kopna, s malim brojem stanovnika i bogatom vojnom infrastrukturom iz prošlih vremena. Tuneli i bunkeri nude zaklone, a otok ima osnovne resurse za dugoročnije preživljavanje – ribu, masline, vinograde i pitku vodu. 

Ključ je izbjegavati centar mjesta i ostati u unutrašnjosti otoka, daleko od mogućih okupljanja.

Prva tri dana odlučuju 

U svakom kriznom scenariju presudni su prvi dani. Plan je jednostavan: stići do lokacije bez gužve, pronaći suho i skriveno sklonište te osigurati vodu i osnovne zalihe hrane. Električna energija i internet brzo postaju nebitni – radio na baterije vrijedi više od pametnog telefona.

Diskrecija je važnija od hrabrosti. Bez svjetala noću, bez buke i bez nepotrebnih rizika. Možda filmovi vole heroje, ali stvarnost voli preživjele.

Ako otoci padnu – povratak prirodi

U slučaju da izolacija više nije opcija, sljedeći logičan izbor su teško dostupna područja. Velebit i Gorski kotar nude ono što urbane sredine nemaju: prostor, hladnoću i tišinu. Planinski teren, šume i rijetka naseljenost ozbiljno smanjuju šanse za susret sa zaraženima.

Stare pastirske kolibe, špilje i prirodni zakloni postaju saveznici. Nije udobno, ali je učinkovito.

Gdje ne biti pod svaku cijenu

Veliki gradovi poput Zagreba, Splita ili Rijeke prvi bi se pretvorili u kaotične zone. Shopping centri, kolodvori i “sigurna okupljališta” iz filmova u stvarnosti su recept za katastrofu. Više ljudi znači više buke, više sukoba i – neizbježno – više zombija.

Zlatno pravilo preživljavanja

Najbolje prolaze oni koji razmišljaju hladno, kreću se malo i biraju pametno. Mala skupina pouzdanih ljudi uvijek je bolja od mase nepoznatih. Hrana i voda važniji su od oružja, a plan važniji od snage.

Zombi apokalipsa možda je fikcija, ali jedno je sigurno: ako već moramo birati gdje preživjeti – Hrvatska ima više dobrih opcija nego što se čini na prvi pogled, odgovorio nam je ChatGPT.

Kolika je stvarna opasnost od zombi apokalipse?

Od klasika Georgea A. Romera "Noć živih mrtvaca" do globalnog fenomena "The Walking Dead", zombiji su već desetljećima nezaobilazan dio popularne kulture. Ideja o pandemiji koja pretvara ljude u bezumna, hodajuća stvorenja istovremeno nas fascinira i užasava.

Nakon stvarnog iskustva s pandemijom bolesti COVID-19, pitanje koje se mnogima mota po glavi, makar i u šali, postalo je relevantnije no ikad: može li se takav scenarij uistinu dogoditi? Znanost nudi iznenađujuće kompleksan odgovor koji razdvaja holivudsku fikciju od stvarne biologije.

Postoje li patogeni koji mijenjaju ponašanje?

Prva i najvažnija činjenica koju znanstvenici ističu jest da je reanimacija mrtvog tkiva biološki nemoguća. Zakoni termodinamike i biologije su neumoljivi; jednom kad stanice umru i proces raspadanja započne, nema povratka.

No, ono što zombi narative čini toliko uvjerljivima jest činjenica da u prirodi doista postoje patogeni koji mogu oteti kontrolu nad svojim domaćinima i drastično im promijeniti ponašanje.

Jedan od najpoznatijih primjera je virus bjesnoće. Kada zarazi središnji živčani sustav, može izazvati simptome poput agresije, agitacije, halucinacija i prekomjernog slinjenja, što nevjerojatno podsjeća na "bijesne" zombije iz filma "28 dana kasnije".

Ipak, da bi bjesnoća izazvala apokalipsu, virus bi morao mutirati kako bi imao znatno kraći period inkubacije i postao prenosiv zrakom, što se smatra iznimno malo vjerojatnim.

Još jedan intrigantan primjer je jednostanični parazit Toxoplasma gondii, kojim je zaražena otprilike trećina svjetske populacije.

Iako kod većine ljudi ne izaziva simptome, istraživanja su pokazala da kod glodavaca "reprogramira" mozak, tjerajući ih da izgube strah od mačaka kako bi parazit mogao završiti svoj životni ciklus.

Neke studije povezuju latentnu toksoplazmozu kod ljudi s povećanom sklonošću rizičnom ponašanju i sporijim reakcijama. Ipak, daleko je to od potpune kontrole uma.

Najslikovitiji primjer je gljivica Ophiocordyceps, koja inficira mrave, preuzima kontrolu nad njihovim mišićima i tjera ih da se popnu na točno određenu visinu prije nego što iz njihovih glava izraste i rasprši spore.

Srećom po nas, ova gljivica je visoko specijalizirana za određene vrste insekata i ne može preživjeti na višoj tjelesnoj temperaturi sisavaca.

Prijetnja iz vječnog leda

Posljednjih godina pojavila se nova, stvarna prijetnja koja je dobila nadimak "zombi virusi". Zbog klimatskih promjena, arktički permafrost, vječno smrznuto tlo, počinje se otapati, oslobađajući drevne viruse i bakterije koji su bili zarobljeni desecima tisuća godina.

Znanstvenici su već uspjeli "oživjeti" viruse stare gotovo 50.000 godina. Iako su dosad oživljeni patogeni opasni samo za amebe, postoji bojazan da bi se otapanjem mogle osloboditi drevne verzije bolesti opasnih za ljude, poput velikih boginja ili polija.

Realnost ove prijetnje potvrđena je 2016. godine u Sibiru, kada je izbijanje antraksa, povezano s otapanjem leda, usmrtilo tisuće sobova i zarazilo desetke ljudi. Ipak, globalne mreže za nadzor bolesti, poput Međunarodnog cirkumpolarnog nadzora, aktivno prate situaciju kako bi se spriječilo širenje eventualnih prijetnji.

Matematika sudnjeg dana i vladine pripreme

Epidemiolozi i matematičari koriste modele zombi apokalipse kao ozbiljan alat za testiranje širenja zaraznih bolesti. Jedna poznata studija Sveučilišta u Ottawi zaključila je da bi u klasičnom zombi scenariju, bez brze i iznimno agresivne reakcije, kolaps civilizacije bio neizbježan. Modeli pokazuju da bi se u gusto naseljenom gradu zaraza mogla proširiti u manje od deset dana.

Međutim, matematika nudi i tračak nade. Slučajnost igra ogromnu ulogu u ranim fazama epidemije. Čak i kod virusa gdje svaki zaraženi u prosjeku zarazi još jednu osobu, što zvuči kao recept za beskonačno širenje, postoji velika vjerojatnost da će se epidemija sama od sebe ugasiti nakon samo nekoliko zaraženih.

Zanimljivo je da su čak i vladine agencije prihvatile koncept zombi apokalipse kao koristan alat. Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokrenuo je kampanju "Spremnost 101: Zombi apokalipsa".

Njihova logika je jednostavna: ako ste spremni za zombije, spremni ste za svaku stvarnu katastrofu, bilo da se radi o uraganu, potresu ili novoj pandemiji. Čak je i Pentagon izradio strateški plan, CONPLAN 8888, kao vježbu za planere kako bi razmišljali o obrani od "netradicionalnih" prijetnji.

Iako nas na ulicama neće dočekati horde živih mrtvaca, znanost koja stoji iza zombi mitova je stvarna.

Priroda je puna nevjerojatnih patogena, klimatske promjene otvaraju vrata novim rizicima, a matematika potvrđuje koliko brzo se prijetnja može proširiti. Umjesto da se bojimo fikcije, lekcije koje učimo iz zombi apokalipse, o važnosti znanosti, brze reakcije i globalne suradnje, ključne su za preživljavanje stvarnih kriza koje nas čekaju.