Već neko vrijeme kruži tvit s izvatkom iz članka koji detaljno opisuje udar asteroida koji je dao priliku nama sisavcima da preuzmemom primat na Zemlji (gmazovi malo drugačije gledaju na taj događaj). A osim spektakularnog opisa udara asteorida prije 66 milijuna godina, u oči upada jedan detalj, koji se astronomima činio možda sporednim, ali šira javnost je oduševljena.
„Meteor je letio brzinom između 20 i 40 kilometara na sat i s promjerom od 14 kilometara toliko je gurao atmoseru ispred sebe da je stvorio toliki tlak zraka da je ocean ispred njega jednostavno nestao. Ove brojke su precizne, ali ne opisuju sav razmjer katastrofe na razumljiv način. One zapravo govore kako stijena veća od Mt. Everesta pogađa Zemlju 20 puta brže nego metak. To je toliko brzo da je od visine na kojoj leti 747 do zemlje došao za trećinu sekunde. Sam asteroid je bio toliko velik da je u trenutku udara njegov vrh mogao biti i kilometar iznad visine na kojoj obično lete 747.
U jednom trenu krasan sunčani dan, a u drugom - svijet je gotov
U tom gotovo trenutnom spuštanju na Zemlju, tolikom je snagom pritisnuo zrak da je na trenutak bio topliji nego površina Sunca.“, opisuje se,
U nastavku dodaju kako je bio toliko velik da ga prodor kroz atmosferu nije ni okrznuo. „Za razliku od filmova u kojima prikazuju asteorid kako se nježno ljušti i dimi dok ulazi u atmosferu, na Yucatanu bi to izgledalo drugačije – bio bi krasan sunčani dan, a već idućeg trenutka svijet bi bio gotov.
Kad je asteroid udario u Zemlju, iznad njega, gdje bi trebao biti zrak bila je praznina jer je asteroid napravio rupu u atmosferi. Kako bi se zrak prelijevao da popuni tu rupu, ogromne količine zemlje bile bi izačene u orbitu i dalje. Sve to u sekundi ili dvije od udara“, opisuje se.
„Znači li to da su na Mjesecu sičušni ostaci kostiju dinosaura? Da, vjerojatno.“
Kako su pojasnili na IFL Science, udar tijela iz svemira uglavnom ostavi krater, no ako je asteroid dovoljno velik, ostaci postignu brzinu dovoljnu da potpunu napuste atmosferu ( za Zemlju je ta brzina 11,2 km na sekudnu). Većina tih ostataka padne natrag na planet, ali mogu odletjeti i dalje u svemir, gdje ih može „skupiti“ i gravitacija drugih tijela, u ovom slučaju Mjeseca.
