No neka od tih bića vuku podrijetlo iz stvarnih stvorenja koja su hodala zemljom.
Šumski čovjek iliti Bigfoot
Jedna od najčešćih legendu koja se uspješno inkorporirala u pop kulturu je i priča o šumskom čovjeku. Legende ovom snažnom, majmunolikom gorštaku susrećemo u brojim kulturama.
Znanstvenici naravno nisu pronašli nikakav dokaz njegovog postojanja niti dokaz autentičnost ovih priča, ipak diljem SAD-a mnogi tragaju za ovim mitskim biće.
Većina ekologa smatra da klima na području današnje SAD-a nikad nije bila pogodna za razvoje tako velike vrste majmuna, pogotovo ne za razvoje veće populacije istih. Ako se radi o vrsti koja se želi održati broje Bigfoota bi bio znatno veće i bilo bi im se teže pritajiti. Postoje neke male šanse da je Bigfoot nekada i postojao te da se danas radi u vrsti pred izumiranjem, što objašnjava neka navodna viđenja ovog stvorenja.
Mnogi stručnjaci koji se bave podrijetlo mitskihm stvorenja smatraju da je legenda o velikom dlakavom humanoidu nastala jer smo nekada uistinu živjeli među njima. Moguće je da se priča o tim stvorenjima očuvala još iz vremena kada samo naš planet dijelili s Neandertalcima.
Vampiri i chupacabra
Legende o vampirima, točnije stvorenjima koja sišu ljudsku krv potječu iz davnih vremena i nalazimo ih u svim kulturama. Različiti narodi su različito gledali na ove krvopije, a suvremenu verziju vampira, kao besmrtnika, oštrih očnjaka i blijede putu možemo zahvaliti romanu DrakulaBrama Stokera.
Prije toga vampiri su predstavljani znatno drugačije, tamne puti i bez oštrih i dugačkih očnjaka. U nekim kulturama vampiri su predstavljani kao mlade žene koje uz pomoć svoje duge kose sišu krv.
Jedini dokaza da uistinu postoje stvorenje koja sišu krv su priče o chupacabri. Riječ je o stvorenju nalik kojotu koje se susreće u pričama južne i centrale Amerike. Ovo biće ubija stoku tako da joj isiše krv do zadnje kapi.
Čest viđenje ovog neobičnog stvora, pa čak i video snimke istog, idu u prilog njegovom postojanju.
Zmajevi
Zmajevi su stvorenja koja nalazimo u svim mitologijama diljem svijeta i uvijek su predstavljani na gotovo identičan način, nalik nekoj golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama.
Srednjovjekovna vizija zmaja kakvog poznamo iz viteških legendi nastala je nakon što su na području drevne Mezopotamije pronađeni ostaci dinosaura. U antičkoj grčkoj, rimskoj i keltskoj kulturi zmajevi su bili predstavljeni na sasvim drugačiji način, sličnije kineskoj viziji ovih moćnih stvorenja, za koju su također zaslužni pronalasci ogromnih kostiju.
Ako su uistinu ti moćni gmazovi postojali, onda bi navodno čudovištu iz Loch Ness bio možda posljednji predstavnik te vrste.
Za ljude srednjovjekovne Europe i Bliskog istoka zmajevi su se nalazili posvuda i skrivali u pećinama te su bili zaslužni za mnoga zla. Mnogi znanstvenici zato vjeruju da zmajevi nisu ništa drugo doli metafora za zlo, ali to vrijedi samo za kršćanski svijet.
Na Dalekom istoku na zmajeve su gledali, i još uvijek gledaju, sasvim drugačije. Oni su mudra i produhovljena bića, povezanim s elementima vode i zraka. Po kineskoj legendi bogovi su stigli na zemlju iz trbuha letećeg zmaja, što je za neke dokaz davnog posjeta izvanzemaljaca našem planetu.
U mnogim istočnim kulturama i indijanskim plemenima zmajevi su bili štovani kao predstavnici sila prirode i svemira i povezivani su s mudrošću i dugovječnošću.
