Uvijek je tužno kad životinjski član obitelji ostavi svoje tijelo odlazeći u duh. Taj događaj nazivamo smrću, ali nitko ne umire. Fizičko se tijelo odbacuje jer se duh od njega odvaja odlazeći u drugu dimenziju.
A duh je ono biće koje volimo, iako možemo biti povezani s fizičkim aspektom, jer smo još u fizičkom, pa nam često nedostaje pogled, dodir, miris našeg prijatelja, što nas rastužuje.
Ljudi žele znati kako će prepoznati svog voljenog prijatelja kad se ovaj vrati i hoće li biti sposobni pronaći ga. Odgovori su uglavnom isti: „Prepoznat ćeš moju energiju“ ili „Pogledaj me u oči i znat ćeš da sam to ja“ ili „Došlo je vrijeme da naučiš vjerovati svojoj intuiciji“.
Ne zbiva se svaki povratak na fizičku ravan tako brzo. Životinje iz našeg djetinjstva mogu se vratiti kad postanemo odrasli. Ponekad se vraćaju više puta u istom životu, a nekad dođu samo jednom i više ne sve dok i mi sami ne iskusimo drugi život.
Važno je zapamtiti kako se nikad uistinu ne odvojimo od onih koje volimo. Možemo s njima razgovarati dok su u duhu. Mnogi od njih nas i posjećuju, sve dok ne odluče vratiti nam se u fizičkom obliku.
Tipovi tijela, spol i boje, te neki drugi detalji izgleda i genetike posjeduju različite vibracije. Biće koje se vraća na ovaj svijet treba određena životna iskustva i lekcije. Ponekad jednostavno želi određeni oblik ili boju. Duh o tome odlučuje. Nije na nama da kontroliramo postupak i oblik kojeg životinja izabire.
Naš posao je da s ljubavlju i prihvaćanjem dopustimo povratak biću koje to želi. Nije naše brinuti se o detaljima. Većina duša koje se vraćaju daje nam dovoljno informacija kako bismo ih mogli pronaći.
Ohrabruju nas slušati intuiciju i prepoznati ih po njihovoj energiji i duhu. A onda kad im otvorenih ruku i srca zaželimo dobrodošlicu, zbiva se čudo njihovog povratka.
