Do početka Igara ostala su dva tjedna. Što Hrvatska može očekivati od svojih sportaša i jeste li zadovoljni pripremama i organizacijom? Rekordna brojka od 108 hrvatskih sportaša koji idu na Olimpijske igre nam daje razloga za veliko zadovoljstvo. To je 18 sportova, od kojih pet novih koje nismo imali, poput daljinskog plivanja, džuda, ženske košarke, ženskog rukometa... Imamo i jednu dodatnu satisfakciju, a to je mačevanje, i mislim da su savezi i njihovi stručni stožeri napravili maksimalno koliko su mogli u ovom četverogodišnjem projektu. Što se tiče organizacije i logistike, Igre za nas mogu početi sutra.
Koji bi naši sportaši i sportašice mogli iznenaditi, dajte jedan naputak za navijače i gledatelje. Znamo da će rukometaši, rukometašice, košarkašice i vaterpolisti, te naši drugi poznatiji sportaši sigurno biti jako dobro praćeni. Koji su pritajeni favoriti za medalje? Znate što? Mi imamo izuzetne sportaše koji su sigurno u nekakvom najužem krugu za medalje, koji su, zapravo, sam svjetski vrh, svjetska klasa. Poput, uzmimo, naših strijelaca u pokretne mete. A njih se puno ne spominje! Vjerujem da su oni jedni od najbližih odličju. Imamo i hrvače i još mnoge druge koji mogu i koji će doći i mnoge iznenaditi.
Venio Losert će biti hrvatski stjegonoša. Koji su bili kriteriji tog izbora? Mislim da je izbor Venija Loserta sasvim opravdan, s obzirom na uži izbor, nakon što su neki nositelji odličja iz Pekinga otpali zbog obveza, odnosno nastupa sljedećeg dana. Tu mislim prije svega na Filipa Udea i Snježanu Pejčić, a nismo bili sigurni ni hoće li Blanka biti tu. Hjih troje su po kriterijima bili prvi u izboru. A po drugom kriteriju, dakle broju nastupa na Olimpijskim igrama i broju osvojenih medalja, bilo je normalno da to bude Venio Lozert i on je izabran jednoglasnom odlukom.
Ivano Balić je nakon Pekinga rekao da mu 'dođe zlo kad se sjeti koliko je bio težak taj barjak'. Ne samo težak, još veći problem je što to predugo traje. Mi smo unutar olimpijske obitelji već nekoliko puta imali razgovore kako bi se našlo rješenje za mimohod sportaša. Jer lako je onima koji sjede na tribinama, ali toliko čekati na stadionu, pa u tunelu, cijelo vrijeme stojite dok traje program... Uzmite u obzir da na stadion moraju izaći sportaši iz 204, 205 zemalja, i to je jako naporno. Nekome tko nastupa sljedeći dan sve to može utjecati na rezultat, i to bitno.
Tko je još bio u krugu kandidata? Mi smo kao potencijalne kandidate razmatrali i sestre Zaninović, i jedriličare, i četverac na pariće, Sandru Perković koja je bila ozbiljni kandidat, ali dolazi tek nakon otvaranja, pa Igora Hinića, bilo je puno imena u igri.
Nekoliko dana prije objave imena stjegonoše dogodio se i mali verbalni incident. Izbornik rukometne reprezentacije Slavko Goluža javno je izrekao jednu neugodnu opasku i javno agitirao za Venija Loserta 'nismo mi rukometaši krivi što stalno osvajamo medalje i što drugi to ne rade. Ti drugi snimaju reklame kao idu na Olimpijske igre, pa onda nekako slučajno i završe tamo'. Je li i to utjecalo na izbor Loserta? Baš nimalo. Ne samo to, nego se Slavko sam na sjednici Vijeća vrlo jasno ogradio od te izjave, i rekao je da su i sestre Zaninović i svi drugi apsolutno ravnopravni, i dostojni i zaslužni, da nose olimpijski stijeg i da je njegova izjava bila možda malo krivo protumačena. Dakle, sam je to rekao na sjednici Vijeća.
Spomenuli ste Blanku Vlašić, zar nije izvjesno da Blanka ne ide na Olimpijske igre? Još nije donesena konačna odluka o odlasku Blanke Vlašić, ali, teoretski, ona bi po kriteriju odličja iz Pekinga bila u najužem krugu za stjegonošu.
Vrijeme je krize. Koliko će koštati rekordni pohod Hrvata u London? Svake Olimpijske igre se kod nas vode kao četverogodišnji projekt, od priprema, stipendija, zdravstvene zaštite... Sve to ukupno će stajati oko 30 milijuna kuna. To je većim dijelom pokriveno sredstvima koje mi u proračunu imamo od igara na sreću, a dio i našim marketinškim prihodima. Taj sustav već dugo funkcionira na isti način, još od vlade gospodina Račana. Dakle, to je jedan jako dobar sustav u kojem se od igara na sreću dio izdvaja u jedan fond koji se vodi pri Ministarstvu financija i onda svake godine Vlada utvrđuje postotke za razne društveno opravdane akcije, odnosno djelatnosti, pa tako i za sport. Nismo imali niti jedan primjer da bi itko do sada dovodio u pitanje financiranje nastupa naših sportaša i da bi bilo nekakvog negodovanja.
Jeste li imali problema s financiranjem s obzirom na promjenu političke vlasti i na opću krizu? Ne, upravo suprotno. Vlada, i stara i nova, ima velike zasluge da je sve prošlo bez ikakvih problema. Unatoč recesiji, vlada gospodina Milanovića povećala je izdvajanje za sport, tako da smo to mogli bez problema isfinancirati. Kakve će biti nagrade za osvajače medalja? Nagrade su u djelokrugu Vlade i ministarstva i one su predviđene za sve dobitnike medalja. Za zlatnu olimpijsku medalju je predviđeno 100.000 kuna, a za srebro i broncu, naravno, nešto manje. Ali to je u nadležnosti Vlade.
Ljeto ćemo pamtiti po dvama velikim sportskim događajima – EURU i Olimpijskim igrama. Usporedite ih malo sa sportskog, marketinškog i navijačkog aspekta. Pa Olimpijada nije marketinški ništa slabija od EURA, dapače, puno je jača, ali kad gledamo marketinški, Olimpijske igre su tek na drugom mjestu. Svjetsko nogometno prvenstvo je na prvom mjestu i po gledanosti i po vrijednosti marketinškog kolača. Olimpijada je druga. Što se tiče navijača, a pogotovo naših, mislim da u Londonu možemo očekivati dobar broj s obzirom na iskustvo koje smo imali u Ateni 2004. godine, koja je udaljena otprilike kao London, dva sata leta. Nedvojbeno će najveća podrška našima biti u ovim ekipnim sportovima, poput rukometa, vaterpola, ali sigurno neće izostati podrška ni drugima.
Jeste li bili u Londonu? Kako izgleda selo? Jesam, bio sam tamo i selo izgleda najbolje do sada. Mislim da će biti vrhunski uvjeti za sve. Englezi su napravili velik iskorak, po mom mišljenju, a nešto se razumijem u to jer vodim taj projekt Europskih igara i znam o čemu govorim. Oni su napravili velik iskorak, i energentski i ekološki, i izgradili su ono za što se ja silno zalažem, to su ti temporary build structure, privremeni objekti koji sele iz grada u grad. Recimo olimpijska košarkaška dvorana se može preseliti u neki drugi grad u Velikoj Britaniji. Olimpijski stadion se smanjuje, i to za dvadeset i nešto tisuća mjesta. I to dovoljno opisuje što su oni tamo napravili.
To je sve napravljeno u napuštenoj industrijskoj zoni, zapuštenoj i na rubu ekocida... Ne, taj dio Londona, a on se zove Lovery Valley, bio je stvarno urbano i infrastrukturno jako zapušten. On sad dobiva sasvim novu dimenziju, i to je to što zovemo Olympic legacy, dakle olimpijsko nasljeđe u najpozitivnijem smislu. Prije svega, tim ljudima će višestruko porasti vrijednost nekretnina, i to će biti jedan apsolutno pozitivan učinak. Poslije natjecanja će dio olimpijskog sela pretvoriti u stanove, a dio će biti sveučilišni kamp.
Čega se najviše pribojavate na Olimpijskim igrama i što najviše plaši organizatore? Mislim da će promet biti najkritičniji. London je megagrad, ulice su takve kakve jesu i regulacija prometa će biti najveći izazov za organizatore, sve drugo će biti super. Ja govorim o posjetiteljima, o gledateljima, kojima je najučinkovitije koristiti podzemnu. Inače, vrijeme je trenutno katastrofalno, ali ja se nadam da će biti dobro kad Igre počnu.
Doping je, nažalost, postao sastavni dio sporta, je li i tu napravljen pozitivan iskorak? Kontrole će biti rigorozne. Svi sportaši su svjesni da će prolaziti kroz strahovito rigorozne kontrole i mislim da nikome neće pasti na pamet da nešto pokušava.
Jedan ste od najdugovječnijih predsjednika nekog olimpijskog odbora općenito. Na poziciji ste posljednjih deset godina. Jeste li se umorili? Ne, gledajte, raditi u sportu je lijepo. Okruženi ste pozitivnim ljudima, jednom pozitivnom energijom. Ja sam volonter, kao i svi drugi predsjednici olimpijskih odbora, dakle ne smijemo primati nikakvu nadoknadu, ali to ništa ne umanjuje vrijednost tog posla, dapače.
