Pobijedili su mitski Fastnet, makar ne na način kako su željeli. Umjesto tradicionalne rute od francuskog mjestašca Douarneneza, oko svjetionika Wolfrock na jugu Velike Britanije do legendarnog svjetionika Fastnet na jugu Irske i nazad, dočekalo ih je razočaranje, šok već na startu...
Kako se osjećate nakon što ste preživjeli jednu od najopasnijih regata uopće, što vam prvo pada napamet? Prvo što mi pada na pamet – ja bih opet! Zapravo, to mi je padalo već kad smo se akoštavali (iskrcavanje na kopno) nakon regate, u dva ujutro nakon tri i pol dana jedrenja. Samo da se naspavam i idemo opet!
Drugo mi pada na pamet kako organizirati život da se opet nađem na istom mjestu u budućnosti. O trećem kad razmišljam opet mi padne prvo i drugo na pamet.
Sve je krenulo krivo već na startu, prognoza lošeg vremena promijenila je rutu i na kraju ipak niste vidjeli Fastnet Rock, zadnji komadić irskog kopna kojeg su iseljenici pozdravljali na putu prema Americi... Uvjeti nisu bili za jedrenje. Zbog toga se jedrila južna ruta prema španjolskoj obali, umjesto prave prema Irskoj, na Fastnet. Razlog tome je bila loša prognoza u Irskom moru koja je govorila da nas tamo čeka i do 50 čvorova vjetra i valovi od 6 metara.
Ta južna ruta se vozila od Douarneneza do oznake u Biskaju udaljene 250 nautičkih metara i natrag. Po svim prognozama regata je trebala trajati između 3 i 4 dana, a mi smo je završili za 3 dana i 12 sati. Startalo je 75 posada, ali na cilj ih dvadesetak nije niti stiglo radi ozljeda posada, puknuća opreme...
Jeste li malo razočarani promjenom rute i činjenicom da niste vidjeli Fastnet Rock... Ne malo, nego jako. Ipak je to mitska stijena. Trebali ste vidjeti razočaranje na licima svih sudionika kad smo čuli da ne idemo do Fastneta. Ali, regatni odbor je donio pravu odluku i poslao nas na južnu rutu.
Nije bed, vratit ćemo se mi tamo.
Kako vas je poslužila jedrilica, vaša a zapravo iznajmljena 'Jaja'?Jaja je iz klase serijskih brodova i kako u klasi vlada 'box rule' (postoje zadani gabariti – duljina, širina, visina, visina jarbola, duljina baštuna..., u okviru kojih brod mora biti napravljen) većina brodova je slična, iako ima velike razlike u dizajnu. Npr. neke jedrilice bolje jedre u vjetar, neke niz vjetar, ali na kraju se uvijek svodi da je pobjednik uvijek onaj tko najbolje odjedri jer ipak čovjek 'vozi' barku. Jedini problem s našom Jajom je da je bila rentana, a sad se sjetite kako izgledaju auti ili bicikli koji se rentaju pa možete zamisliti da naša barka nije bila baš ono najbolje. Mi smo se potrudili dovesti je u najbolje moguće stanje za jedrenje, ali neke stvari nismo mogli predvidjeti...
Iako vas je promjena rute razočarala, regata je bila zanimljiva, na trenutke i opasna... Regata je bila jako interesantna. Puhalo je 'sve živo', od 15 čvorova na startu do 20 prvu noć pa je palo na 10, pa na 5, pa je zapuhalo i 35 čvorova sa 5-metarskim valovima i onda smo završili s vjetrom u krmu od 15 čvorova.
Mi smo odlično startali i na prvoj oznaci smo bili peti brod. Nakon toga smo držali poziciju i jednu od najvećih prepreka Pointe du Raz (poluotok oko kojeg se stvara najjači kurenat i u svjetskim razmjerima – ponekad možete ploviti punom brzinom, a zapravo stojite u odnosu na kraj – struje znaju biti i do 7, 8 čvorova) smo okrenuli u grupi brodova od petog do desetog mjesta. Bili smo svjesni da imamo super rezultat i na vrijeme smo se odvojili s prvima i polako radili razliku u odnosu na ostale.
Sjajno jedrenje se nastavilo, ali nam je te noći puknuo prvo gennaker (prednje jedro), a poslije i baštun, esencijalan dio opreme koji služi za držanje prednjih jedara. Istog trenutka smo shvatili da možemo pozdraviti dobar plasman, ali nam je cilj bio odjedriti cijelu regatu budući da smo vidjeli da mnogi i odustaju kod sličnih situacija.
Taj dio je bio psihički najteži, gledati kako te barke koje si dobio u prvih 70-ak milja polako prestižu i ne biti u mogućnosti išta učiniti po tom pitanju. Tada su mi prolazile kroz glavu sve pripreme i sav trud koji smo uložili da bi bili tamo, ali smo brzo prešli preko toga i nastavili guštati u onome zašto i jesmo tamo – jedrenju. Do kraja smo imali i fizički zahtjevan dan kad je puhalo 35 čvorova cijeli dan i kad je val bio velik i prilično nezgodan. Na brodu od 6,50 metara smo prvi puta doživjeli valove od 5 metara i nije nam bilo svejedno, ali brod se pokazao pravim za tući takva mora. Ipak se s njim jedri preko oceana.
Koliko su iskustva bila drugačija od onoga što ste predvidjeli? Pa očekivali smo većinu što smo doživjeli. Nismo očekivali da ćemo jedriti tako na nož sa svima jer kad jedrite tri dana i pređete 500 nautičkih milja, a u cilju drugi za prvim zaostane 27 sekundi, a treći za prvim 1:20 sekundi, onda znate da je konkurencija jaka, a posade vrlo izjednačene.
Na lom opreme, nažalost, nismo računali, ali sve je to jedno veliko, novo iskustvo.
Jeste li što zaboravili ponijeti, tj. što niste ponijeli, a sada biste da idete ponovno... Predobro smo se pripremili da bi nešto zaboravili... Iako sad bi na brodu imao rezervni baštun i rezervni gennaker. Pa nek' puca.
Uvijek se spominje ta 1979. godina i tragedija u kojoj je 15 ljudi umrlo na moru. Je li u bilo kojem trenutku bilo opasnosti po vas ili druge natjecatelje? Kao što rekoh, bilo je svega, a treći dan je bio najveća kušnja za jedriličare jer to nije prestajalo! Čak dvadesetak brodova je odustalo, što zbog puknuća opreme, a što radi ozljeda na brodu. Na kraju smo završili 36. od serijaca.
Jeste li zadovoljni tom pozicijom, tko je pobijedio? Ne mogu reći da smo zadovoljni, iako je cilj bio samo završiti. Problem je što smo prvu petinu regate bili u prvih pet i znali smo da, ako ovako nastavi, teško ćemo pasti ispod...
Imali smo jako dobre informacije o vremenu i promjeni smjera i jačine od slovenskog meteorologa Jure Jermana (router ruskog Volvo Ocean Race teama) koji nam je napravio routing i šteta da nismo u puno snazi jedrilice to iskoristili kako smo i mogli. Na kraju su pobijedili odlični jedriličari na dobrim jedrilicama. Francuzi, naravno...
Kad bi vi bili organizatori utrke, biste li nešto napravili drugačije, je li vam što smetalo u tom smislu? Ne bih, organizator je napravio sjajan posao, ipak su to ljudi koji već više od 30 godina organiziraju regate ovakvog tipa i zaista su puni iskustva.
Hoćete li probati ponovno, koji su vam planovi? Osjećate li da ste prešli na višu razinu u odnosu na druge hrvatske jedriličare? Nismo prešli na višu razinu, hrvatska ima puuuno dobrih jedriličara, mi smo samo se usudili dalje baciti pogled. A kad jednom tamo bacite pogled, ne vraća se on sam ovdje. Previše ima za gledati pa ostaje tamo.
Ići ćemo ponovno, naravno, sada sponzori zaista ne bi trebali biti problem. Planova je puno, ali ne bih o tome dok se ne iskristaliziraju, kako ideja, tako i konkretni plan realizacije.
Uopće, kako naši drugi jedriličari vrednuju to da su Hrvati po prvi put nastupili na Fastnetu? Ušutkali smo nevjerne Tome, a većini je drago. Ja se samo nadam da smo nekoga inspirirali da proba i ona/on jer jedriti se mora i to na međunarodnoj razini. Mi smo specifična 'jedriličarska nacija', imamo sjajne jedriličare, pobjednike u olimpijskim klasama dok 'nacija' skoro uopće ne jedri. Za ove prve se nadam da će u Londonu 2012. donijeti koju medalju i tako popularizirati sport kod ovih drugih. Tada će se, nadam se, i više jedriličara odlučivati za ovakve projekte. Kako sponzori mogu pomoći? Budući da je ovo vrlo skup sport, a najveća stavka je brod, bilo bi sjajno kad bi sponzor omogućio kupnju broda. To čak i nije veliki trošak jer se brod za 2,3 godine može prodati, a da se izgubi najviše 10% cijene. Ako netko dobro jedri na njemu, cijena još u pravilu poraste.
U međuvremenu se isti može dobro iskoristiti za marketinške svrhe. Dakle, postoji očiti interes za sponzore.
specijal-201102150360004-Mali i veliki heroji specijal-201102150360004-Jedan na jedan
