Nekoć četvrta tenisačica svijeta priznala je da je proživljavala fizičku i psihičku torturu nakon koje su ožiljci bili vidljivi danima kasnije. S onim nevidljivima i danas se nosi.
Neki ekscesi oca od kojeg je pobjegla poznati su široj javnosti poput njegova urlanja na Wimbledonu ili razbijanja telefona jednom od novinara. Na US Openu je 2000. godine, pak, zaradio šest mjeseci zabrane dolazaka na turnire tenisačica nakon što se preko svake trpljive granice žalio na porciju hrane koju je dobio u salonu turnira.
"Ljudi su vidjeli kakav je moj otac bio, kako se ponašao – svi smo upoznati sa incidentima s Wimbledona, US Opena, Australian Opena. Samo na temelju toga pomislili biste da će vam ljudi pristupiti i pitati vas kako ste. Lijepa riječ bila bi dovoljna, no to se nije dogodilo. Shvaćam i medije, sve što je on radio bilo je zabavno, šala. Incident na Wimbledonu sa zastavom, US Open. Bio je smiješan 'naslov'. Nije bilo smiješno jer je 14 ili 15-godišnja djevojčica s tom osobom morala ići kući", prenosi BBC riječi Australke koja je pod prisilom oca morala stati pod srpsku zastavu i nastupati za tu reprezentaciju.
"To uopće nije bila moja odluka. Volim Australiju, zahvalna sam toj zemlji što mi je dala kada sam došla kao 11-godišnja izbjeglica. Voljela sam nastupati za Australiju i osjećala sam se kao Australka – on mi je to uzeo. Bilo mi je tek 17. Natjerana sam na taj potez i na to da javno objavim."
Torture su nastavljena i kad je Dokić pobjegla od oca. Lomilo ju je to što je s njim ostao njen osam godina mlađi, tada 11-godišnji brat s kojim joj je bilo zabranjeno komunicirati sljedećih pet ili šest godina.
"Osjećala sam krivnju jesam li dobro postupila, a on me tjerao da se osjećam manje vrijednom. Izgubila sam vjeru u sebe, samopouzdanje i čak i kad sam otišla od kuće on mi je život činio teškim."
Sve ju je to dovelo do ruba i razmišljanja da digne ruku na sebe. Priznaje da se više puta pokušala pomiriti s ocem, ali i dodala da je to nemoguće budući da on ne pokazuje znakove pokajanja i ne shvaća da je činio pogrešne stvari.
"Učinila sam sve što sam mogla za njega i obitelj – kada sam napustila dom, dala sam mu sva novac i nastavila to činiti i godinama kasnije. Onda je sve stiglo do točke u kojoj je tenis postao manje važan, do točke u kojoj sam pomislila hoću li ikad živjeti normalnim životom nakon što sam umalo počinila samoubojstvo", priznala je Dokić kazavši da nakon 30 godina boli sada živi sretnim životom.
